2. nedjelja po Božiću – nacrt za homiliju
Uvod i pokajnički čin
Ljudi su oduvijek žudili za znanjem i mudrošću. Današnja nam Božja riječ predstavlja Sina Božjega kao onu Božju mudrost koja je od početka u Bogu i s Bogom. I evo, ta vječna Božja riječ, vječna Božja Mudrost predstavlja se kao ona koja je uzela našu ljudsku narav i obasjala nas svojom božanskom svjetlošću. Tako smo mi ljudi obdareni najvećim darom, samim sinom Božjim i to je ono što radosno slavimo na poseban način u ovom božićnom vremenu. A da bismo bili dostojni ovih otajstava, zazvat ćemo na nas Božju mudrost i svjetlost božanskog milosrđa.
- Gospodine, ti si odredio da tvoja vječna Mudrost bude nazočna kada si stvarao svijet. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, ti si vječna Mudrost Očeva, ti si utjelovljena Božja riječ, ti si Svjetlost koja prosvjetljuje ovaj svijet. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti prosvjetljuješ svakoga čovjeka svjetlošću svoga spasenja. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Stare slike Isusa ili svetaca mogu nevještim očima izgledati nedopadljivo. Slikane su, kako se to veli, plošno, bez dubine, lica su nekako ukočena, boje nestvarne. Međutim, znalac će u njima otkriti posebnu ljepotu. Svaki izraz, svaka boja kao i razmještaj likova na slici ima posebno, simboličko značenje. Spomenut ćemo kao primjer neke boje. U takvom starom slikarstvu pravilo je da je Isusova haljina plave boje, a plašt kojim je ogrnut, crvene. U ovom slučaju plava je boja, boja božanstva, a crvena boja označava čovještvo. Poruka je jasna: Sin Božji (u plavoj haljini!) zaogrnuo se našom ljudskom naravi. Zašto? Da bi se na nama dogodilo ono suprotno. Kako? Vidimo to na primjeru svete Bogorodice: u takvom su slikarstvu u ovom slučaju boje obrnuto izabrane. Njezina je haljina crvena, a plašt plavi. Ona je najveća među ženama, ona je prva otkupljena. Zato je ona u svom čovještvu (haljina crvene boje) zaogrnuta božanskom milošću (plašt plave boje). Eto u toj slici možemo bolje razumjeti početak Ivanovog evanđelja, koji smo čuli i na Božićnoj dnevnoj misi.
Svjetlo istinito dođe na svijet
Na samom početku stvaranja, kada još nije bilo ničega, veli Sveto pismo, prvo što je Bog rekao i učinio bilo je: “Neka bude svjetlost!” Svjetlost sunčeva preduvjet je bilo kakvog života na zemlji. Za nas ljude ono je isto što i život. Svjetlost je također oduvijek bila nekako znak Božje blizine, a ponajpače po Isusu Kristu. O njegovu rođenju pastire je obasjala svjetlost, mudraci su vidjeli njegovu zvijezdu, kod svog preobraženja Isus se pred izabranim učenicima pokazao u nebeskom svjetlu. Za sebe samoga Isus više puta govori da je svjetlost svijeta, svjetlost koja je došla na ovaj svijet zbog toga da ni jedan koji povjeruje u njega ne ostane u tami. I evo, Božja nam riječ želi posvijestiti koliko smo obdareni. Ne samo da nas je Bog stvorio i dao nam život onda kada je rekao: “Neka bude svjetlost!”, nego je on svojega Sina koji je sam Život, koji je, dakle svjetlost, poslao na svijet da nas prosvijetli svojim božanstvom, da nas učini dionicima svoje božanske naravi. Zato Isus i veli: “Ja – Svjetlost – dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane” (12,46).
Njegovi ga ne primiše
I sada dolazi ono što je i nevjerojatno i strašno u isto vrijeme. Bog u svome utjelovljenom sinu Isusu Kristu nudi ljudima spasenje i posinjenje, nudi sama sebe i – neki ljudi to ne prihvaćaju. Štoviše, upravo oni koji bi trebali biti najbliže – izabrani židovski narod, barem oni službeni predstavnici, onaj vrh, Isusa odbacuje. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše! To su bili oni koji su nakon tako zdušno vikali: “Raspni ga, raspni!” Pored svih čudesa koje je bio učinio, pored svega dobra koje ima je pokazao, pored sve nebeske mudrosti koju im je pružio!
Koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja
Naravno, bilo bi posve krivo govoriti kako Židovi nisu Isusa prihvatili. Mnogo ih je bilo koji su prihvatili njegovo evanđelje. Na koncu, svi su apostoli i svi prvi učenici bili isključivo Židovi! I svi ti prvi učenici, Židovi ili pogani postali su novi narod. Postali su baštinici novih obećanja. Postali su u pravom i potpunom smislu riječi – djeca Božja, sinovi i kćeri novoga Božjeg naroda.
Mi – sinovi i kćeri svjetlosti?
Što je god napisano, za naše je spasenje zapisano. I sve, baš sve što je Bog činio u prvoj Crkvi, čini danas i među nama. Još uvijek smo u Božićnom ozračju. Mi smo obasjani nebeskom svjetlošću. Mi smo po krštenju postali sinovi i kćeri svjetlosti, postali smo u pravom smislu djeca Božja. Isus Krist, utjelovljeni Božji Sin naš je brat i Spasitelj. On nam uvijek iznova progovara po svome evanđelju, njegova čudesa i njegovo spasenje i danas djeluje u nama u svim sakramentima, u djelovanju Crkve. On se s nama i među nama, mi smo njegovi, dionici njegove božanske naravi, mi smo zaogrnuti plaštem njegova božanstva. I što se onda događa u našoj ludosti? Ne primamo ga toliko puta! U svojoj ludosti mislimo da nam je važniji naš užitak, naš ovozemni uspjeh, naša zabava, naš probitak, naša strast. I ostajemo prazni, ostajemo u tami, ostajemo tužni u svome blatu. I to mi, koji smo novi Božji narod, nova Božja svojina! Ne bismo stvarno htjeli da se na nas primjenjuje današnja evanđeoska riječ: “K svojim dođe i njegovi ga ne primiše.” Dao Gospodin da budemo odsjaj njegove svjetlosti, da budemo njegova slika u ovome svijetu, da plašt njegova božanstva neokaljano nosimo, da budemo na radost i blagoslov i sebi i svojima i svima s kojima živimo.
