2. vazmena nedjelja (A) – nacrt za homiliju
Uvod i pokajnički čin
Ovu drugu vazmenu nedjelju nazivamo Bijelom nedjeljom, jer su u starini novokrštenici – koji su bili kršteni u vazmenoj noći na današnji dan odlagali svoje bijele haljine. Oni su čitav tjedan od Uskrsa pa do današnjeg dana provodili u uvođenju u najveće tajne naše vjere, te ih je na današnji dan zajednica prihvaćala kao potpuno uvedene i punopravne članove. Nadalje, u našoj tradiciji današnju nedjelju nazivamo i Tomina nedjelja, jer današnje evanđelje (Iv 20, 19-31) govori o “nevjernom Tomi”, čija nevjera pomaže našoj vjeri, jer Gospodin nas časti kada Tomi govori: “Budući da si vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” Mi smo povjerovali Kristu uskrslomu, mi vjerujemo da nas on preobražava svojim uskrsnućem i čini nebesnicima. Obratimo mu se molbom da nas učini dostojnima svojih darova.
- Gospodine Isuse, svojim uskrsnućem ti si pobijedio grijeh i smrt. Gospodine, smiluj se!
- Kriste Gospodine, svojim uskrsnućem preobrazio si čitav svijet i sve stvoreno. Kriste, smiluj se!
- Gospodine Isuse, ti od nas činiš svoj sveti narod, svoje Tijelo koje je Crkva. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Roditelji i odgojitelji znaju se veoma ugodno iznenaditi. Imaju pred sobom dječaka koji izgleda posve “divlji”, nepredvidiv, neprilagodljiv, svojeglav, ukratko “nemoguć”. I onda, nakon određenog vremena, gle kako taj dječak odrasta u odgovornu, zrelu, pristojnu i posve ugodnu osobu. Ispostavi se da ono prije i nije bila neka osobita zločestoća, nego djetinji nestašluci. Ima i drugih, možda još ljepših iznenađenja. Tko zna iz kojih razloga čovjek se odao alkoholu, neodgovornosti, nasilništvu… I onda, jednoga dana samo “presiječe”. Prestane piti. Postane odgovoran, normalan i drag čovjek. To su te čudesne preobrazbe.
Braća bijahu postojana u nauku apostolskom
Današnje nam prvo čitanje (Dj 2, 42-47) opisuje čudesnu promjenu koja se očitovala u apostolskoj Crkvi. Nakon Isusova uskrsnuća među njegovim sljedbenicima nastupila je posvemašnja promjena. Silom Duha Svetoga priprosti i strašljivi apostoli postaju mudri i hrabri navjestitelji. Ta promjena i to oduševljenje zahvaća i vjernike. Svi su osjećali da je na djelu Duh Sveti, a ne neka mudrost i sposobnost Petra, Andrije, Ivana, Jakova ili kojeg drugog apostola. Po rukama su se apostola događala velika čudesa i znamenja. Za one koji su bili otvorena srca bilo je očigledno: Duh Sveti djelovao je u Crkvi i po Crkvi. Iako možemo zamisliti da je ovo izvješće iz Djela apostolskih možda malo uljepšano, ipak je izgledalo da su svi vjernici bili ispunjeni nekom posebnom snagom. A sve su to bili ljudi koji su bili tek kršteni, kršćani odnedavna!
Zar stvarno mislimo da su ti prvi vjernici živjeli u okolnostima koje bi bile bitno drugačije od naših? Ta i mi smo članovi Crkve, baš kao što su i oni bili. I mi smo kršteni i u Crkvi našega vremena živ je, nazočan i djelatan Duh Sveti. Zar se on ne bi mogao i po nama proslaviti? Zar ne bismo i mi mogli u svakom trenutku biti “postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama”? Očito je da nam treba vjere, zanosa, povjerenja u Boga i u snagu njegova Duha.
Svi… bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko
Luka nam dalje u našem prvom čitanju veli za kršćane iz prvih, apostolskih vremena: “Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja. Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi tko trebao.” Zacijelo je ovaj odlomak u jednom svom dijelu malo pretjeran. Da su se ti prvi kršćani držali zajedno, to je bilo očito. Međutim, da su baš sva svoja imanja stavljali u zajedničku blagajnu, malo je pretjerano. Međutim, vjerojatno su u određenoj mjeri i svoja materijalna dobra stavljali u službu zajednice. I to pokazuje drugu bitnu osobinu pravoga vjernika: nisu bili tjeskobno zabrinuti za svoj ovozemni opstanak. Znali su da Bog proviđa onima koji maju srca za potrebita i za siromaha.
Opet poziv i ohrabrenje svima nama. Isus jasno ponavlja biblijsku mudrost: “Ne živi čovjek samo o kruhu.” Poziva nas da ne budemo tjeskobno zabrinuti za kruh svagdanji i za sve ono što nam je potrebno. Bog proviđa. Proviđa i daje, baš kao što po našem razumijevanju i našoj dobroti proviđa drugima koji su potrebitiji od nas.
U radosti i prostodušnosti srca…
Sada dolazi najljepši odlomak: “Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda.” Bili su puni Duha Svetoga, izgrađivali su zajedništvo, pomagali su jedni drugima, bili su nesebični, bili su ispunjeni Božjom ljubavi. Rezultat toga je bila radost i sreća.
Uvijek se nekako vratimo na isto. Ne da se Bog darom nadmašiti. Ako slijedimo Božji nauk, ako se stavimo u njegovu službu ljubeći bližnjega kao sama sebe, ako uzdižemo svoj pogled iznad čisto prizemljenih potreba i želja, ako se odričemo samih sebe, ako nosimo svoj križ, uzvratit će nam Bog. Upravo tako hrabri Isus svoje učenike prije svojega odlaska: “Ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće. U onaj me dan nećete ništa više pitati” (Iv 16, 22-23). Radost i blaženstvo te prve kršćanske zajednice bila je toliko “zarazna”, da su im se sve više pridruživali novi učenici, kako nam svjedoči konac današnjega odlomka: “Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spasenike.”
Na koncu se možemo upitati, može li stvarno i u svakom pojedinom od nas vjera u Uskrsloga unijeti prave promjene? Ima li stvarno Kristovo evanđelje bitnu ulogu u mom životu? Da postanem novi, drugačiji, Božji čovjek, baš kao što smo vidjeli kako je čak i nevjerni i tvrdoglavi Toma postao poniznim i uvjerenim učenikom. Eto, u korizmi smo donosili neke dobre odluke. Ovih smo uskrsnih dana dobili oproštenje svojih grijeha i slavili smo velika otajstva Kristove smrti i uskrsnuća. Je li to stvarno unijelo novinu u naš život? Jesmo li bar u nekoj mjeri postali novi ljudi?
Neka Bog snagom Krista Uskrsloga i mudrošću Duha Svetoga učini da svako dobro sjeme u nama donese obilat rod.
