Utorak, 11 svibnja

2. vazmena nedjelja (C) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Današnju nedjelju neki nazivaju “Tomina nedjelja”, jer nas današnje evanđelje izvješćuje o nevjeri apostola Tome (Iv 20, 19-31). Njemu je Isus rekao velike riječi: “Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” Evo, danas, na ovom euharistijskom slavlju s nama je isti Gospodin Isus. Istina, mi ga ne možemo vidjeti onako kako ga je mogao vidjeti Toma, ali je Gospodin jednako prisutan, a mi smo blaženi, jer ga tjelesnim očima ne vidimo, a ipak znamo i vjerujemo, on je među nama i to na poseban način upravo u ovoj svetoj misi! Da bismo bili dostojni ovih otajstava, zamolit ćemo Gospodina da nam otpusti naše grijehe i propuste, da bismo mogli dostojno proslaviti ova sveta otajstva.

  • Gospodine, ti si uvijek bio blizak svome narodu i govorio mu po prorocima. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, u punini vremena prinio si sama sebe za naše spasenje. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti si u svojoj Crkvi kao Glava uvijek nazočan, ponajpače u euharistijskom slavlju. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Čovjek se u svojim osjećajima mijenja. Dogodi se, eto, da bude ushićen i izvan sebe od radosti zbog nekog sretnog događaja. Evo, na primjer, u mladoj se obitelji rodi prvo dijete. Kolika sreća, kolika radost, koliko oduševljenje i mladih roditelja i djedova i baka i sve rodbine i znanaca. U malo manjoj mjeri, možda, bude tako oduševljenje kada mladi student diplomira, kad dobije dobar posao, kada kupi vlastitu kuću… Međutim – takva nam je narav! – koliko god bilo opravdano i razumljivo, nakon nekog vremena oduševljenje splasne. Čovjek jednostavno ne može cijelo vrijeme biti oduševljen. Oduševljenje je stvar trenutka ili stvar nekog (kraćeg) razdoblja. A pogotovo, kad se jave neke poteškoće, oduševljenje tako lako splasne.


Ne boj se!


Nešto se takvo događalo u prvoj Crkvi. Ivan apostol piše svoju knjigu Otkrivenja negdje pri koncu prvog stoljeća, u vremenu kad su svi ostali apostoli već davno pomrli. Crkva se nalazila u višestrukoj krizi. Kao prvo, Crkva je već osjetila velike progone u Rimskom carstvu. Tako su u Rimu mučeničkom smrću već poginuli i Petar i Pavao i mnogi kršćani. Nesigurnost se osjećala po čitavom carstvu. Nadalje, u samoj je Crkvi bilo podjela. Pojavile su se neke krivovjerne struje i mnogi su vjernici zastranili u krivim naucima. I, što je bilo najgore, pojavila su se sumnjičenja, podjele, podmetanja, nadmetanja… Reklo bi se, ni traga od onog prvog oduševljenja. Vjerojatno je u takvim okolnostima mnoge vjernike obuzela tjeskoba, osjećaj nesigurnosti i zbunjenosti, vjerojatno su mnogi osjećali malodušnost i gubili vjeru u budućnost i smisao Kristove Crkve.

I onda Ivan, starac, posljednji od svih apostola, čovjek velike vjere, pun Duha Svetoga, čovjek koji se popeo na najviše vrhunce spoznaje i doživljaja Božje ljubavi, taj Ivan pada u zanos i doživljava nebeska viđenja. I evo što vidi i što poručuje Crkvi svoga vremena i Crkvi svakoga vremena (Otk 1, 9-11a. 12-13. 17-19).

Ivan vidi Krista u svoj nebeskoj slavi i snazi i čuje njegov glas: “Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi!” Očito je bilo važno ovo ohrabrenje malaksalim kršćanima. Unatoč progonstvima, unatoč nesigurnostima, unatoč djelomičnoj razdijeljenosti u Crkvi, Krist je onaj koji je Prvi i Posljednji, Krist je onaj koji je živ i nitko i ništa mu se ne može suprotstaviti i nitko i ništa ne može biti jače od njega. S Kristom su vjernici uvijek na pravoj strani i po njemu se oni ne trebaju ničega i nikoga bojati, s njime su i oni pobjednici. Ivan dalje navodi Isusove riječi: “Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe Smrti, i Podzemlja.” I to je poruka ondašnjim Crkvama, to jest kršćanskim zajednicama razasutim po ondašnjim gradovima. Naime, ako su i oni, možda, bili mrtvi zbog svoje slabosti ili zbog svoje nesigurnosti ili grijeha, s Kristom i oni mogu uskrsnuti.


Blago onima koji ne vidješe


Sve što je pisano, za nas je napisano. Svakoga vjernika znade uhvatiti malodušnost. Može tako biti da netko živi u obitelji gdje su obiteljski dobri odnosi ozbiljno narušeni, gdje nema više ni pravog razgovora i gdje znade uzmanjkati i dobra nakana. Može se dogoditi da je netko posvema obeshrabren svojim lošim postupcima i grijesima, da se ne može pomiriti sa svojim ludostima. Događa nam se, nadalje, da smo obeshrabreni činjenicom kako se ne poštuju evanđeoske vrijednosti u našoj obitelji, u našoj javnosti, u sredstvima javnog priopćavanja, u industriji zabave. Pa onda pomislimo kako su kola krenula nizbrdo, kako sve propada, kako se nema smisla boriti za dobro, kako je uzaludno naše nastojanje da živimo po svojoj savjesti… Čak se mogu čuti i zloguki proroci koji naviještaju opću propast svih vrednota govoreći kako je ovo moderno vrijeme Bog ionako predao u ruke Sotoni, itd.

A onda nama također Ivan govori Isusove riječi: “Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi!” Osjećaš teret svojih grijeha i svojih slabosti? Ne boj se! Krist je pobijedio grijeh. Osjećaš žalost zbog poteškoća u obiteljskom životu i zbog nerazumijevanja u svojoj okolini? Ne boj se. Krist je pobijedio svijet. Teško nosiš svoje životne nevolje i nedaće, bolest i životne brige? Ne boj se. Krist je pobijedio samu smrt.

Možda pomislimo kako je ova Božja riječ koju Ivan govori ipak iz onih prvih, velikih i svetih vremena. Međutim prisjetimo se riječi koju Isus govori Tomi: “Blago onima koji ne vidješe, a ipak vjeruju!” Eto, slavimo Kristovo uskrsnuće, slavimo njegovu pobjedu nad zlom i grijehom. Slavimo pobjedu Kristova nebeskog kraljevstva. Upravo je sve to, svekoliko otajstvo svojega spasenja Krist ucijepio u nas i ulijeva u nas po svojim sakramentima, po svojoj riječi, po otajstvima koja slavimo. Mi smo dionici Tijela Kristova, mi smo dionici njegove slave, u nama i po nama se Krist i danas želi proslavljati, u nama i po nama Krist i danas želi pobijediti svako zlo, grijeh i oholost, u nama i po nama Isus želi očitovati svoju blagost, svoje praštanje, svoju ljubav, svoju vjernosti Bogu, u nama i po nama Krist želi da njegovo Kraljevstvo bude prisutno i djelatno u ovome svijetu. Ne bojmo se. Ako su apostoli uspjeli biti svjedoci Kristova spasenja, ako su slavu njegova kraljevstva pronijeli sve do krajeva zemlje, i današnja Crkva, to jest, mi živi članovi Crkve, to možemo i trebamo. U svojoj obitelji u svome okružju, u svome životu.