20. nedjelja kroz godinu (C): Razdjeljenje
Čitanja: Jr 38,4-6.8-10; Ps 40,2-4.18; Heb 12,1-4; Lk 12,49-53
U Rimskom carstvu i vremenima progona kršćana, kad je pripadnost Crkvi bila po život opasna, znalo se dogoditi da su kršćane prokazivali najbliži članovi obitelji i tako ih praktički izručili smrtnoj presudi. Događalo se upravo ono o čemu Isus govori u Lukinom evanđelju: „Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.“ Isus ovdje govori i iz vlastitog iskustva. U Markovu evanđelju čitamo: dok je Isus propovijedao, „dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: ‘Izvan sebe je!’“ Njegov najbliži suradnik, apostol Petar, na Isusove riječi o njegovoj budućoj muci i smrti rekao mu je: „Bože sačuvaj, Gospodine, To se tebi ne smije dogoditi“. Konačno, Isus je, kako veli Biblija, „prošao zemljom čineći dobro“, pa ipak su ga mrzili i predali u smrt. Na koncu veli Isus: „Štoviše, dolazi čas kad će svaki koji vas ubije misliti da služi Bogu.“
To je jednostavno tako. Trudim se činiti dobro, otvorena srca, bez pridržaja, bez skrivenih namisli, nesebično. Ili idem svojim putem, koji se možda ne uklapa u ono što većina čini i evo: neki ljudi zlurado i zločesto tumače ono što činim. Koliko god ja mislio da se dobro nameće samo po sebi, koliko god ja mislio da su moje dobre nakane očite i jasne, nailazim koji puta na snažno protivljenje, nepovjerenje, porugu. Doživljavam napad ili podmetanje. To se događalo Isusu, to se događalo apostolima i tolikim svetima – pomislimo samo na blaženog Alojzija Stepinca. Ipak, ne treba malaksati. I ja sam grešnik i ja griješim mišlju, riječju, djelom i propustom ali unatoč toga nastojim se zla osloboditi a dobro činiti, baš kako Pavao potiče svoga učenika Timoteja: „Uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno…“ Napredak naše domovine i Crkve, napredak ove zemlje i naše civilizacije ovisi upravo o ljudima koji uporno čine što im je činiti, unatoč protivljenjima, nerazumijevanjima, napadima i podmetanjima. „Dobro je činiti dobro“. Uvijek i bez pridržaja.
