21. nedjelja kroz godinu (A)
RAZMIŠLJANJE UZ SVETOPISAMSKA ČITANJA
Iz 22,19-23
Kroz osam poglavlja prorok Izaija ne spominje kralja Ezekiju. Prvo čitanje donosi dio posljednjeg odlomka iz te sekcija u kojem prorok iznosi Božji sud nad njegovim prvim suradnicima koji su odgovorni što se Juda približio propasti. Kao prvog ističe Šibnu, upravitelja dvora koji je zloupotrijebio položaj kako bi sebi načinio mauzolej na razini kraljevskog.
Uz to je promovirao paktiranje sa Egiptom, slabeći poziciju vlastitog naroda. Zbog toga će nasilno izgubiti položaj i Gospodin će ga protjerati. Poradi vlastite neodgovornosti ostavio je Južno kraljevstvo u vojnom smislu nespremnim odgovoriti potrebama složenog vanjsko-političkog trenutka. Zamijenit će ga Elijakim, sin Hilkijin. Preuzimanje Šibnine haljine, pojasa i ključeva označava ulazak u njegovu službu, ovlasti i autoritet. Označivši ga ocem žiteljima jeruzalemskim Izaija ga predstavlja u pozitivnom svjetlu, ali time zapravo naznačuje kraj Ezekijine epohe. Kao što ni Ahaz nije ispunio nadanja vezana uz obnovu davidovske monarhije, tako ni Ezekija nije kapitalizirao povoljne međunarodne prilike da bi učvrstio kraljevstvo poradi vlastite i slabosti svojih. Po naravi plemenit, neće se uspjeti oduprijeti pritisku rođaka i prijatelja te će podleći nepotizmu koji će ga sputati u ispravnom vršenju službe i provođenju ispravne politike. Unatoč tome, prosijava iz Izaijinih riječi, Bog bdije nad povijesnim hodom svoga naroda.
Rim 11,33-36
Odlomak iz Poslanice Rimljanima zaključuje Pavlov govor o konačnom usudu njegova Izabranog naroda. Ujedno predstavlja zaključak cijeloga doktrinarnog dijela Poslanice koji razmatra Božju pravednost nepristranoj prema Židovu i Grku. Ova pravednost potpuno je u skladu sa slobodom Božjih izbora – bez obzira na razvoj povijesnih događaja ona nikada nije zarobljena pogrešnim ljudskim odlukama. Štoviše, otvrdnuće i neposluh Izraela Bogu su omogućili da svoje milosrđe očituje svima. Stoga izabranje i otvrdnuće ne samo da nisu protiv Božje nepristranosti nego je, naprotiv, potvrđuju te pripremaju Božje opće i konačno milosrđe. U svojoj Mudrosti stvari je uredio tako da Njegova pravednost prethodi svakomu ljudskom djelovanju, nepristrana je u svojim naumima (nudi opće opravdanje) i u načinima ostvarenja (od svih traži samo vjeru) te je u svojoj – za ljude neočekivanoj – dosljednosti dovela do konačnog očitovanja Njegove ljubavi u Kristovu križu. Sve to Pavla dovodi do slavljenja Božje mudrosti: O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega… U zaključku dugog Pavlova dokazivanja potekla je pjesan Božjoj nedokučivoj Mudrosti koja je toliko moćna da izvodi pozitivnost iz nezavidnog položaja pogana kao i iz pada Židova – sve ona spašava! Na koncu istinske kontemplacije Božjih djela ostaje uvijek čuđenje i hvala.
Mt 16,13-20
Evanđelist Matej u prethodnom tijeku Evanđelja prikazao je kako je Isus bio lijepo prihvaćan od pogana a religiozne vođe mu se protive, čak su odlučili ubiti ga. Neposredno prije ovog evanđeoskog odlomka Isusa su prihvatili – iako u ritualnom smislu nečisti – pogani u Genezaretu dok ga predstavnici religiozne elite pridošli iz Jeruzalema – iako čisti – ne prihvaćaju nego optužuju. Isus je tada najavio iskorjenjivanje njihovog nasada. Razgovor Isusa s učenicima događa se u Cezareji Filipovoj, u mjestu na krajnjem sjeveru koje je najudaljenije od Jeruzalema. Ova napomena nije slučajna jer prema Jeremiji proroku sa sjevera će krenuti napad na Jeruzalem. Upravo u Cezareji Isus će najaviti svoj pohod ka Jeruzalemu. Borbu sveti grad! Prorok Izaija najavio je, nekoliko poglavlja dalje od odlomka preuzetog u prvo čitanje, da će Gospodin na Sionu postaviti ugaoni kamen za obnovu Jeruzalema i njegova hrama. Isus će ga postaviti u zajednicu Crkve. Ti si Krist, Sin Boga Živoga – reče Petar! Njegove usne uspijevaju izreći ono što čovjek po sebi ne može znati. Evo dodira kojim će Bog voditi Crkvu – u svima koji će se kroz sve vjekove iza Petra u nju ugraditi On će buditi nadahnuće. U otvoreno srce stavljat će ideje i raspoloženje za visoke stvari kojih se čovjek po sebi ne bi mogao ni sjetiti niti bi za njima samo mogao krenuti. Ti si Petar, Stijena! Kakva snažna kvalifikacija za običnog i slabog čovjeka: Petar, malovjerni koji je posumnjao, sada je postao Stijena! Ono svoje božansko, nesavladivo, neuništivo – to Bog veže sa čovjekom. I vrata paklena neće je nadvladati. Ništa, ni grijeh i nevjera, ne mogu pokidati ovu vezu. Tako je konačno slomljena moć grijeha i vlast pakla: Božja vjernost ima zadnju riječ nad svakom nevjerom i grijehom, kao što će u suzama osjetiti Petar a i svaki iskreni član Crkve. Uz Stvaranje, Utjelovljenje, Otkupljenje… ovo je jedna od tajni na kojima počiva Crkva. Ne samo da grešnika koji se želi vratiti uvijek čeka radosno Božje lice, nego slabi grešnik postaje drugom čovjeku onaj koji ga vodi putem spasenja – Petar je dobio ključeve! Grešnik su-spašava s Bogom! Velika je tajna da nas Bog dotiče u biću crkvenog službenika. Mnogi okreću glavu od te čudesne točke u kojoj je Bog povezao svoju svemoć s ljudskom slabošću i grešnošću. Okrećući se, odlaze u drugom smjeru od onog kojeg je ucrtao Gospodin Isus: iako je znao njezine buduće slabosti, On je smatra svojom – sagradit ću Crkvu svoju… Usred svoga Izabranog naroda Isus Crkvom započinje borbu za njegovu obnovu – u kontinuitetu sa starozavjetnom Božjom pedagogijom prvog čitanja – kako bi sve prispjelo puninu koju je kličući opisao Pavao u drugom čitanju.
