23. nedjelja kroz godinu (C) – homilija

23. nedjelja kroz godinu (C) – homilija

1


Uvod i pokajnički čin


Na prvoj stranici Svetoga pisma opisuje se kako Bog stvara svijet, dan za danom. I na koncu svakoga dana stvaranja veli se: I vidje Bog da je dobro. Bog je sve dobro stvorio. Sve je Božje stvorenje ispunjeno mudrošću i Božjim duhom. Ali u isto vrijeme puno toga ne vidimo i ne razumijemo, pogotovo kada se – ponajviše zbog čovjekove zloće – na svijetu događaju nesreće i nepravde. I u takvim prigodama vjernik se ne osjeća ostavljenim, nego se uvijek pouzdaje u Božju milost i dobrotu. I mi danas stojimo pred Bogom opterećeni svojim nevoljama i tjeskobama, ali i svojim grijesima. Zazovimo na se Božju milost, da bismo mirno i plodonosno mogli proslaviti ova sveta otajstva.

  • Gospodine, tvoj je mudri i dobrostivi Duh u samim počecima lebdio nad ovim svijetom. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si sažeo svu Božju ljubav prema nama i sama sebe za nas predao. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da ti s pouzdanjem svednevice upućujemo hvale za tvoje dobročinstva, sadašnja i buduća. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Zamislimo: ljudi na ovoj zemlji žive tisućama godina, a tek prije nepunih stotinu godina ljudi su razumjeli na koji nas način sunce grije, to jest, otkud suncu toplina. Po prilici u to vrijeme otkriven je lijek protiv šećerne bolesti. Neke stvari o sebi i o svijetu spoznali smo tek u zadnje vrijeme. Upravo pravi znanstvenici, ljudi koji puno toga znaju i razumiju svjesni su kako je ono što mi znamo o prirodnim zakonima u usporedbi s onim što ne znamo tek zrnce pijeska na morskoj obali. Površan i glup čovjek uvjeren je da sve zna i razumije. Mudar čovjek se uvijek iznova divi ljepotama i mudrosti prirodnih zakona. A kad pokušamo ponirati u ljudsku dušu… Koliko je toga neistraženo…


Tko od ljudi može spoznati
Božju namisao


Svijet ne poznajemo, ljudski nam je duh neistražen, sami sebe ne razumijemo. A tko bi tek mogao razumjeti namisao i mudrost Božju? Čuli smo u današnjem prvom čitanju (Mudr 9, 13-18b) još iz Staroga zavjeta. Pisac je Božji čovjek, mudar čovjek upravo zato što je svjestan ljudske ograničenosti. Zato stoji zadivljen pred Božjim veličanstvom i piše: Tko od ljudi može spoznati Božju namisao i tko će se domisliti što hoće Gospodin? (…) Mi jedva nagađamo što je na zemlji i s mukom spoznajemo i ono što je u našim rukama: a što je na nebu, tko će istražiti? To je naš temeljni stav pred Bogom, braćo i sestre. Divljenje. Poštovanje. Klanjanje. U ovom svijetu veliki umjetnici imaju upravo tu sposobnost. Veliki slikar uvijek s novim ushićenjem promatra boje neba, šarenilo cvjetne livade, savršenstvo ljudskoga tijela… Istinski pjesnik s divljenjem gleda svijet oko sebe, sluša zvukove prirode. Slično tako i jezikoslovac i glazbenik i filozof… A tek čovjek vjernik! S divljenjem gledamo zvjezdano nebo, savršenstvo prirodnih zakona, a iznad svega s poštovanjem, klanjanjem i ljubavlju gledamo i ćutimo Božju dobrotu, Božju blizinu, Božje prigibanje čovjeku… Puno, puno toga ne znamo i ne razumijemo. Ali znamo i vjerujemo da Bog vidi, Bog zna te da Bog u svojoj neizmjernoj ljubavi svime mudro i dobrohotno upravlja.


Propadljivo tijelo tlači dušu i ovaj zemljani šator
pritiskuje um bremenit mislima


Veli dalje sveti pisac: Plašljive su misli smrtnika i nestalne su naše namisli. Jer propadljivo tijelo tlači dušu i ovaj zemljani šator pritiskuje um bremenit mislima. Upravo to. U tom golemom svemiru okružen bezbrojnim zakonima i odnosima koje ne razumije, čovjek se u ovome svijetu može osjećati kao maleni dječak koji se izgubio u velegradu. Tko smo? Odakle dolazimo? Kamo idemo? Koji je smisao svemira i čovjek u njemu? Koji je smisao ljudskog života? Dođeš – budeš – odeš? Takve nas misli doista mogu opteretiti. Štoviše, najveća je nevolja za čovjeka upravo to: da se osjeti sam i nezaštićen ne znajući što ovdje radi i kamo ide. Čovjek bez Boga, bez vjere u Boga, strašno je osamljen, nesiguran, nesretan. Konačno i sam pakao tumačimo kao stanje gdje je čovjek posvema i trajno odijeljen od Boga.


Tko bi doznao tvoju volju da ti nisi dao mudrosti…


Zato nas na koncu tješi posljednji odlomak današnjega čitanja: Tko bi doznao tvoju volju da ti nisi dao mudrosti i da s visine nisi poslao Duha svoga svetoga. Samo tako su se poravnale staze ljudima na zemlji i samo su tako naučili ljudi što je tebi milo i spasili se tvojom mudrošću.

Bog nam šalje svojega Duha da nas pouči Božjemu putu. Poznata nam je Božja volja, poznat nam je njegov naum spasenja, jasno nam je kojim putem trebamo ići: Duh Sveti nam je svjetionik, Kristova milost snaga. To je svjetlost na našem putu, to je radost u našim srcima, to je mir naše duše. Dok smo na ovoj zemlji bit će mnoštvo toga što ne možemo razumjeti, ali ono što je za nas temeljno, što daje smisao našem životu i našoj budućnosti – poznato nam je: Bog nas je stvorio, Bog nas u Kristu spašava, Bog nam u svojoj neizmjernoj ljubavi pripravlja vječne stanove na nebesima. Tamo će nam on svaku suzu otrti i tada ga, kako reče Isus, nećemo više ništa pitati.

Neka nam Bog, braćo i sestre, podari čvrstu vjeru. Neka ispuni mirom naše dane. Ako nešto ne vidimo i ne razumijemo, znamo da Bog vidi. Ako trpimo, znamo i vjerujemo da tako svoje patnje sjedinjujemo s patnjama Kristovim. Tako postižemo onu najizvrsniju, najveću i najvažniju spoznaju – Krista Spasitelja koji me je spasio i sama sebe za me predao. Sve, ali baš sve ostalo je od drugotne važnosti.