Skip to content

24. nedjelja kroz godinu (A) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Prastaro je filozofsko pitanje: Gdje smo, odakle dolazimo, kamo idemo? Koji je smisao našeg života? Kao vjernici znamo i vjerujemo da nas je Bog stvorio: u njemu živimo, mičemo se i jesmo (Dj 17,28), on nas je odredio za vječno gledanje njegove slave. Nažalost, toliko puta nismo toga svjesni, pa živimo kao da nam je samo do ovoga svijeta i do ovoga života. Pokajmo se za te svoje grijehe, da budemo dostojni današnje Božje riječi i otajstava koja slavimo.

  • Gospodine, u svome si Sinu sve stvorio. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, svojim uskrsnućem ti si preobrazio cijeli svijet. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da u ovome svijetu budemo glasnici duhovnih vrijednosti. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Djeca se rado smiju, ali se lako i rastuže. Eno za vrijeme zimskih školskih praznika naprave snjegovića, i onda, za koji dan naiđe južina i djelo ruku njihovih se jednostavno – istopi. Pa onda znamo one krupne dječje suze kada ugine pas ili maca ili ptičica… Onda bi oni ozbiljniji i mračniji među nama, možda rekli: Da, da, tako je to. Odmah po svome rođenju čovjek je svakoga dana za jedan dan bliži smrti… I onda čovjek dođe u mirovinu, zahvati ga bolest, doživi možda nezahvalnost od svoje djece i opet slično razmišlja: U što sam se toliko trudio, zdravlje gubio… Već se bez imalo poštovanja počinju otimati za ono što će ostati iza mene… Sve u svemu, lako padamo u takva mračna razmišljanja.


Nitko sebi ne živi, nitko sebi ne umire


Koliko god bili vjernici, svi mi osjetimo kako život neumitno prolazi, baš kako veli Knjiga Propovjednikova: Čovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga nije uopće trudio. I to je ispraznost i velika nevolja (Prop 1,21). Slično nam i Isus veli u jednoj prispodobi o bogatašu kojemu je obilno urodila pšenica, pa je odlučio sagraditi nove, veće žitnice, da bi mogao reći sebi: Jedi, pij i uživaj. Međutim, veli Isus u toj prispodobi, još iste noći čuo je taj čovjek Božji glas koji mu je govorio: Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti? (Lk 12,20). Pa onda netko – ne želeći nipošto povrijediti Boga, kaže: “Zašto nas je Bog stvorio, kad nam je život koji puta tako težak?” Sličnu žalopojku čitamo i u Knjizi proroka Jeremije: Jao meni, majko, što si me rodila, da svađam se i prepirem sa svom zemljom. Nikom ne uzajmih, ni od koga zajma ne uzeh, a ipak svi me proklinju (Jer 15,10).


Što reći na ovako teška pitanja?


Pavao danas daje jednostavan odgovor (Rim 14, 7-9). Veli: Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Evo, to je misterij, to je otajstvo i tajna Božjega spasenja među ljudima, a očituje se u našem Gospodinu Isusu Kristu. Bog nas je, naime, htio spasiti, jer nas je ljubio, unatoč našim grijesima i nevjerama. To lako možemo razumjeti. Ta i sami znamo i ljubiti i praštati. Međutim, zašto nas je Bog htio spasiti baš po strašnoj Kristovoj smrti i kasnijem uskrsnuću? On je to mogao učiniti i na manje strašan način – ta on je svemoguć! Tko to može razumjeti? Tko može shvatiti putove ljubavi? Našem je razumu, dakle, nedokučivo ovakvo Božje spasenjsko djelovanje. Međutim, ono što se razumom ne može shvatiti, može se srcem naslutiti.

Ako, evo, Bog daje da i mi trpimo, međutim – sada dolazi ono ključno! – Bog naše trpljenje sjedinjuje s Kristovim trpljenjem. Mi smo dionici Kristove patnje i dionici njegova uskrsnuća, mi smo, dakle, dionici i njegova spasenjskog djela. Pavao čak veli vjernicima iz Kolosa – a to valja ispravno shvatiti! – Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu (Kol 1,24).


Ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo


Pavao dalje jednostavno veli: Ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Evo to je ono nedokučivo otajstvo: Što god poduzeo na ovome svijetu, čovjek ne može trajno spasiti svoj život. Čak i kad bismo zamislili društvo u kojem bi svi bili iskreni, dobronamjerni i čestiti, kad bi sve društvene institucije radile isključivo za dobrobit pojedinaca, opet bi bilo i bolesti i tragedija i opet – u konačnici – ne bismo mogli izbjeći smrt. Prema tome, nije naše nastojanje – čak i ako smo vjernici! – u tome da se trudimo poboljšati svoj život na ovoj zemlji, pa čak i svoj duhovni život. Naša je jedina nada jednostavno u tome, da budemo s Kristom. Upravo to: biti s Kristom jedini je pravi smisao ljudskoga života, ali i ljudskog postojanja i opstojanja i u vječnosti. I – gle! – u Kristu sve dobiva bitno novi smisao. Ako se radujemo mladosti, zdravlju, uspjesima, skladnoj obitelji, radujemo se s Kristom, baš kao što se on veselio i radovao na svadbi u Kani Galilejskoj. Ako imamo pouzdanih i dragih prijatelja, veselimo se tome, baš kao što je Isusu bilo veoma ugodno u kući Lazara, Marte i Marije. Ako nas ljudi pohvale i priznaju naš rad, drago nam je, baš kao što je Isus sa zahvalnošću i divljenjem primio vjeru onog rimskog satnika koji je ono bio rekao: Gospodine, nisam dostojan… No, s druge strane, ako trpimo nepravdu, ako nas potvaraju, ako nas pritišće bolest, nemoć, oskudica, onda trpimo s Isusom koji je još kao maleno dijete morao bježati u Egipat, kojemu su se rugali da je izjelica i pijanica, da liječi pomoću zlog duha. Ako trpimo, trpimo s Kristom kojega su napustili njegovi najbliži suradnici, kojega se odrekao vlastiti narod, koji je bio mučen i koji je na križu umro kao posljednji zločinac. I sada dolazi ono ključno! Krist je uskrsnuo i time pokazao da njegove patnje nisu bile ni konačne ni uzaludne. On je bio poslušan do smrti na Križu, pa ga je onda njegov Otac postavio iznad svakog stvorenja, da se pred njim prigne svako koljeno. Prema tome, trpjeti s Kristom znači i s njime uskrsnuti. Tko trpi s Kristom, njegove nevolje nisu uzaludne. Tako mi: radovali se ili trpjeli u ovome životu, bitno je da smo s Kristom.


Krist umrije i oživje, da gospodar bude i mrtvima i živima


U trenutku svoje muke Isus je izgledao kao najslabiji čovjek na zemlji, baš kako za nj proročki govori psalam: A ja, crv sam, a ne čovjek, ruglo ljudi i naroda prezir (Ps 22,7). Međutim, u njegovom uskrsnuću i u njegovoj proslavi pokazalo se da je Krist iznad svega i iznad sviju. Tako danas veli Pavao: Krist umrije i oživje, da gospodar bude i mrtvima i živima. Ne varajmo se. Nikakva ovosvjetska vlast i sila nije trajna. Sve bogatstvo i sjaj ovoga svijeta potamnjet će ili nestati ovako ili onako. A Krist je onaj po kojem i u kojem je sve stvoreno. U vazmenom bdjenju, dok ukrašava vazmenu svijeću, svećenik govori molitvu Crkve: Krist, jučer i danas, početak i svršetak, alfa i omega. Njegovi su vjekovi. Njemu slava i čast u sve vijeke vjekova.

Tome smo Kristu povjerovali, njegovim smo Duhom opečaćeni, u njega smo se zaodjenuli, dionici smo njegovih patnja, ali i njegove proslave. To je naša nada, naša radost i to daje duboki smisao našem životu, našim radostima i našim žalostima na našem zemaljskom putu do nebeske domovine, do konačnog i potpunog ostvarenja našega spasenja. Neka se to doista i ostvari u životu svakoga pojedinog od nas.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Između računice i strpljenja – razmišljanje ... Naš život se odvija u svijetu u kojem se živi brzo, te se sve planira i programira u vidu životnih ostvarenja i uspjeha. Svijet sa svojim ritm...
Ljubav sazrijeva praštajući – uz evanđelje 2... Mt 18, 21-35 Petar pristupi Isusu i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isu...
24. nedjelja kroz godinu (A) – komentar evan... Ne kažem ti do sedam puta nego sedamdeset puta sedam Mt 18, 21-35 Tada pristupi k njemu Petar i reče: »Gospodine, koliko puta da opro...
24. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homi... Uvod i pokajnički čin Mi smo ljudi nesavršena bića i neprestano moramo učiti i truditi se da postanemo i ostanemo ono što bismo trebali...
Meditacija uz 24. nedjelju kroz godinu (A) Sedamdeset puta sedam Ako čovjek putem upadne u rupu, možemo reći da nema sreće. Međutim, ako po drugi puta u istu rupu upadne, onda oč...