Ponedjeljak, 24 siječnja

24. nedjelja kroz godinu (C) – homilija

Rembrandt, Povratak izgubljenog sina - detalj


Uvod i pokajnički čin


Bog je tako dobrostiv, da nam uvijek prašta kad ga zamolimo. On je dobri Otac koji se ne želi zamarati našom prošlošću, nego nam daje svoje snage da možemo ubuduće živjeti kao njegova djeca, a međusobno kao braća i sestre. O tome nam Isus danas rječito govori u svojoj prispodobi o izgubljenom sinu (Lk 15, 1-32). Zazovimo na se milosrđe Božje da budemo dostojni i njegove riječi i njegovih otajstava.

  • Gospodine, kada su prvi ljudi sagriješili, nisi ih odbacio, nego si im obećao Spasitelja. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si na se uzeo grijeh svijeta. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da se odreknemo grijeha i služimo samo tebi, svome Bogu i Stvoritelju. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Ovu prekrasnu Isusovu prispodobu – zapisana samo kod Luke – obično nazivamo Prispodobom o izgubljenom sinu, drugi radije O dobrome ocu, dok bi neki htjeli da se zove O zavidnom bratu. U svakom slučaju mogli bismo o njoj satima razgovarati. Pokušajmo je raščlaniti u nekoliko odlomaka.


Daj mi dio dobara koji mi pripada


Sjećam se kakav je osjećaj obuzimao i moje kolege i mene kada smo maturirali. Bili smo ispunjeni nekim posebnim ponosom, samouvjerenošću, snagom. I država i Crkva nam priznaju da smo položili ispit zrelosti. Sva su nam vrata otvorena. Ništa za nas nije bilo nemoguće. Život je pred nama… Hvala Bogu da su mladi ljudi ispunjeni tim poletom i tom snagom. Međutim, počesto se obistini poslovica koja kratko veli: mladost – ludost. Upravo je tako bilo u ovoj Isusovoj prispodobi. Mlad čovjek došao do zrelosti. Ima bogatog oca. Očigledno se nije slagao s očevom štedljivošću i načinom kako je čuvao i ulagao novac. Mladić je uvjeren da može puno bolje. Traži svoj dio nasljedstva unaprijed, da se osamostali i svima pokaže kako se s novcem treba činiti. I, da ne bi stalno slušao savjete ili moguća prigovaranja, nakon što je dobio svoj dio, mladić odlazi u daleku zemlju. I tamo se dogodilo upravo suprotno. Mladić je nemilice trošio svoja bogatstva uz lažne prijatelje. I vrlo brzo je ostao bez ičega. I sad mu više nitko nije htio biti prijatelj, kao što, zapravo, nikad nije ni bio. Jer, bogatstvo i moć ne stvaraju prijatelje. Možda ortake.

Zastanimo ovdje na trenutak. Netko će s pravom reći kako mlad čovjek ima pravo osamostaliti se i nipošto ne znači da će poslove loše voditi. Međutim, ovo je priča. U ovoj priči Otac je zapravo Bog, a mlad čovjek je svaki od nas – grešnik. Otići od Boga znači griješiti. Kako? Jednostavno. Mi smo od Boga. On nas je stvorio za sebe, za zajedništvo sa sobom. Kad čovjek od Boga odlazi, tj. ide putovima koje Bog nije odredio, onda je poput biljke koja je iskorijenjena iz dobre zemlje, onda je kao riba izvan vode, kao ptica bez nebeskih prostranstava. Čovjek bez Boga jest nužno – nečovjek, izobličen i nesretan, što god neki ljudi o tome govorili. Ne može čovjek biti miran i sretan, ako krši Božje zapovijedi. Kako može biti miran i sretan onaj koji vara svoga bližnjega? Može li stvarno biti sretan onaj koji razbija tuđi brak, ili onaj koji je pun oholosti, mržnje, zavisti… Taj mladić slika je svih nas grešnika i naših brodoloma.


Došavši k sebi…


I onda mladić udara glavom o zid. Novac je nevjerojatno brzo potrošen. Oni koji su se bili pravili prijateljima, nakon što su se pogostili njegovim dobrima, nestali su. Nikada i nisu bili prijatelji. A on? Stranac u tuđoj zemlji. I onda, kako jedna nevolja nikad ne dolazi sama, nastane ljuta glad u onoj zemlji. I domaći su se jedva prehranjivali, pa tko će misliti na ovog ludog stranca, što je sve potrošio i sada nema ništa i gladuje? Na jedvite jade uspio je naći neko sklonište i nešto što je izgledalo kao posao. Postao je svinjar. Prisjetimo se. Židovi ne jedu svinjetinu. Svinja je bila pojam nečiste životinje. Prema tome, biti svinjar, najjadniji je i najprljaviji posao koji bi netko mogao raditi. Kao vječito nečist isključio bi se iz zajednice vjernika. Toliko je nisko bio pao taj čovjek. Svinjar u tuđoj zemlji. On, sin bogata i ugledna čovjeka! Poput bljeska munje mladom je čovjeku sinulo što mu se to dogodilo. Razumio je kako je strašno ludo bio postupio. I onda uzdiše. I sluge njegova oca imaju hrane do mile volje, a on ovdje gotovo da umire od gladi. U razmišljanju ovoga mladića ima nešto što je veoma dobro. Obratimo pozornost. Za svoju nesreću nije optuživao svoga oca, niti svoju lošu sreću, niti lažne prijatelje, niti ekonomske prilike nastale glađu, niti svoga sadašnjeg gospodara, niti Boga. Sam je sebi priznao da je za tu nevolju kriv isključivo on. Nitko ga nije natjerao u ovu bijedu.

Kako je to važno! Priznati pred sobom i pred Bogom da smo krivi kad smo krivi. Zašto sam dobio jedinicu? Trebam jednostavno reći: nisam dovoljno učio. Sve drugo (da je profesor strog, da nemam baš dobre podloge) od drugotne je važnosti. Ja nisam učio. Tko je kriv što sam ovisan o klađenju, alkoholu ili drogama? Republika Hrvatska koja u tome smislu ima loše zakonodavstvo. Ja i jedino ja. Republika Hrvatska mi može pomoći ili odmoći, ali ja sam taj koji sam donosio loše odluke. I tako možemo redati dokle želimo.


Sagriješih protiv Neba i pred tobom!


Nakon što je shvatio svoju ludost i svoju veliku pogrešku, mladić odlučuje: Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: „Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.“ U tome nam ovaj mladić daje još ljepši primjer. Da se to u stvarnosti dogodilo, rekli bismo da je mladić imao puno drskosti i hrabrosti. Potrošit toliki novac na grešne zabave, osramotit časno ime svoga oca, pa se onda jednostavno vratiti i s par suza riješiti cijeli problem… Međutim, ovo je priča. U ovoj je priči Otac Bog. Znamo i vjerujemo: nikada, baš nikada nije kasno obratiti se i vratiti… Sjetimo se onoga desnog razbojnika. A što se s nama zbiva? Kad napravimo neku glupost, onda su nam svi krivi. Svi – osim nas samih. Ili, što zna biti još opasnije, nakon nekih osobito velikih ludosti koje smo učinili padnemo u malodušje govoreći da nam Bog te strahote ne može oprostiti, da smo nepopravljivi, da smo beznadan slučaj. I tako, zapravo, nalazimo opravdanje da nastavimo po starom. Evo primjera. Znadete što je temeljno u skupnim terapijama liječenja alkoholizma? To, da u takvoj terapeutskoj skupini svaki od njih, svoj istup započinje uvijek istim riječima: Ja sam taj-i-taj, alkoholičar. Baš kao što bi rekao Isus: Istina će vas osloboditi. I stvarno, to je tako jednostavno: treba samo priznati pred sobom i pred Bogom.


Da se pogostimo i proveselimo…


I evo sretnog završetka. Dok se izgubljeni sin vraćao kući, njegov ga je otac još izdaleka spazio. Pripovijeda Isus: Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. Bilo je dovoljno da se mladić vratio. Skrušen i smjeran. Nakon toga otac tek s pola uha sluša sinovljevu ispriku. Nije mu bila važna. Sve je bilo jasno već iz njegova dolaska i njegove pojave. Znao je otac koliko se trebao sin ohrabriti, koliko je poniznosti u njegovu povratku. Ta izložio se mogućem podsmijehu i poruzi. Otac uopće ne želi govoriti o onome što se zbilo. Okreće se budućnosti, okreće se radosti. Priređuje gozbu i slavlje kakvo nije bilo u njegovu domu u normalnim, redovitim prilikama. Upravo to. Bog se ne želi zamarati našim grijesima. Bog ne želi to u tančine utvrđivati što, kako, kada i zašto smo loše učinili. Ne želi se Bog opterećivati ničijom prošlošću. Kad Bog prašta, onda je to oprošteno, izbrisano, onda to više ne postoji, kao da nikada nije bilo. Bog se, kako to veli Isus, više raduje obraćenom grešniku nego svim onima kojima ne treba obraćenja. Zato se ni mi ne želimo opterećivati svojom prošlošću. Bog nam je oprostio. Bog nam prašta. Bog je dobri Otac. Važan je sadašnji trenutak naše skrušenosti i naše iskrene želje da činimo dobro. Zato je Pavao, onaj koji je ono prije bio krvavo progonio kršćane, mirno rekao: Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem (Fil 3, 13).

I, zaključimo s onim starijim bratom. Ako za sebe – s pravom – očekujem Božju dobrotu, trebam se radovati da Bog tu istu dobrotu iskazuje i drugima. Ne ludujmo. Božja je ljubav kao svjetlost sunčeva. Ako sunce grije i osvjetljava moga susjeda, neće se zbog toga njegov sjaj za mene smanjiti. Zato se radujemo Božjoj dobroti prema nama i prema svakom čovjeku.