25. nedjelja kroz godinu (A) – homilija
Uvod i pokajnički čin
U vremenima jednoumlja uvjeravali su nas da je ono što je staro, nužno nazadno, a da je ono što je novo nužno dobro i napredno. Međutim, neke su stvarnosti dobre ili loše bez obzira koliko su nove ili stare. Mi kršćani, sa svoje strane, uvijek se iznova vraćamo na svoja izvorišta: Božju riječ i prema njoj nastojimo uređivati i ravnati svoj život. U tome ćemo se smislu, na početku ove svete mise, pokajati za zanemarivanje Božje riječi i nevjerstvo našim korijenima.
- Gospodine, tvojom su riječju nebesa sazdana. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, ti si utjelovljena Božja Riječ, ti si Put, Istina i Život. Kriste smiluj se!
- Gospodine, ti nas pozivaš da svoje misli i svoje putove uskladimo s tobom. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Mi odrasli – nikako da odrastemo. Tvrdoglava smo djeca koja vide samo svoje trenutačne želje i prohtjeve i ne žele gledati ni lijevo ni desno niti bar malo više ispred sebe. Prestrog sud? Katastrofičan? Evo, što se događa u redovitom životu. Govori nam se kako je važno zdravo se hraniti. I što činimo? Jasno nam je koje životne navike škode našem zdravlju, kao što je pušenje i pretjerivanje u alkoholu. I što od toga provodimo? Jasno nam je, onako, čisto razumski, da je svaka ovisnost (alkohol, klađenje, internet) veoma loša: da nam uzima i vrijeme i novac i prijatelje i obitelj, da nas stvarno zarobljava. I što činimo protiv toga? Govorimo o važnosti kvalitete života, o umjerenosti, o brizi za duševno i duhovno zdravlje, o važnosti dijaloga, praštanja, ljubavi te o važnosti obitelji. Svjesni smo da se puno više brinemo za materijalno, nego za duhovno, da zanemarujemo i svoju djecu i svoje roditelje i kumove i prijatelje. I što činimo? Svjesni smo također, kako nam je manjkav duhovni život. Istina, donosimo neke odluke, ali što se u stvarnosti događa? Na sva je ova pitanja odgovor redovito negativan: uviđamo da nešto trebamo promijeniti, ali toga jednostavno ne činimo.
Tražite Gospodina dok se može naći
Time činimo dvostruku pogrešku. Prvo, ne dižemo kvalitetu svoga života (i društvenog i duhovnog i tjelesnog), a drugo, uvijek iznova propuštamo prigode, uvijek iznova odgađamo svoje odluke, ne misleći da možda danas poslije podne više neće biti prigode. Tako danas prorok veli jasno i odlučno (Iz 55, 6-9): Tražite Gospodina dok se može naći, zovite ga dok je blizu. Istina jest da – dokle smo god živi – nikad nije kasno da se čovjek vrati Bogu, međutim, tko nam jamči, da ćemo večeras uopće biti živi? Ili, uzmimo sljedeći primjer: čovjek prestane piti nakon što je godinama i godinama bio ovisan o alkoholu, zbog čega su silno trpjeli i on i njegova obitelj. I sada im je svima prekrasno. I onda taj čovjek prebire u svojoj glavi: A kako li nam je moglo biti lijepo sve ove godine… Iako Bog sve prašta i iako se ne treba obazirati na prošlost, dobro je razmišljati o budućnosti, da nas ne bi takve misli obuzimale.
Prisjetimo se one zgode iz evanđelja: jednog mladog čovjeka – baš njega osobno! – Isus poziva da ide za njim, da postane njegovim učenikom. Mladić, inače čestit i pobožan, žalostan odlazi jer je imao velik imetak. Što reći? Isus je tog mladoga čovjeka pozvao tom prigodom. Ne znamo je li se za toga mladića pružila neka druga prigoda. Tako i mi danas. Potakla nas je neka Božja riječ? Neka zgoda iz moga života nuka me da ovih dana nešto važno učinim u svome životu? To znači da me Bog sada poziva. Ne znam hoće li sutra biti prigode. Znamo kako je to u diplomaciji i politici. Kad diplomat kaže: Vidjet ćemo u skoro vrijeme, razmotrit ćemo to, to je veoma konstruktivna ideja…, onda znamo da od toga neće biti baš ništa. Tako i mi sebe zavaravamo, misleći da i Boga možemo prevariti, pa onda velimo: Naravno da ću prestati s nekim neprimjerenim ponašanjem od sljedeće godine, kad se malo “potkožim”, kad mi djeca “otfrknu”, kad odem u mirovinu, kad budemo nešto stariji… Što to u stvari znači? Znači praktički – nikada. Tako vele da je u Latinskoj Americi čarobna riječ mañana. To znači sutra, a zapravo znači možda, odnosno u praksi redovito znači nikada. Valja stoga ozbiljno uzeti današnju prorokovu opomenu: Tražite Gospodina dok se može naći, zovite ga dok je blizu!
Nek bezbožnik put svoj ostavi
Veli prorok dalje: Nek bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Mi redovito mislimo da je bezbožnik onaj koji u Boga ne vjeruje. Za Jeremiju i stare Židove bogobojazan čovjek jest onaj koji slijedi Božje zapovijedi, a bezbožnik je onaj koji ih prezire. Prema tome, kada Jeremija veli da bezbožnik treba napustiti svoje putove, time želi reći, da se bezbožnik treba obratiti na način da vrši sve Božje zapovijedi. To onda još dalje potvrđuje: a zlikovac (ostavi) naume svoje. Naime, u ono vrijeme nisu postojali nikakvi socijalni zakoni, bili su nepoznati antikorupcijski zakoni, očita i jasna je bila sprega kapitala i vlasti, tako da su strašno trpjeli siromasi, bolesni, siročad, udovice, pridošlice. Bile su strašne socijalne nepravde. Koji su na taj način griješili bili su pravi bezbožnici i zlikovci. Zato je silno bilo važno da svi ti silnici – iako ih zakon na to ne nagoni – iz čiste bogoljubnosti i čovjekoljublja počnu činiti pravo i pravicu…
Što reći za nas danas? Manje je važno kako se netko deklarira govoreći da je Hrvat i katolik, odnosno da je agnostik, ateist ili slobodni mislilac. Puno je važnije, koliko svatko od nas poštuje i provodi Božje zakone, koji su i prirodni zakoni. I tu trebamo biti jasni. Zlo je uvijek zlo, ma što o tome govorila glasna manjina. U tome smislu Pavao jasno veli: Zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega (1 Kor 6,9-10). Baš kako reče papa Benedikt u Zagrebu (navodeći kardinala Stepinca): Ili smo katolici ili nismo katolici! Trebamo se doista potruditi da se ostavimo grijeha i klonimo svake sjene zla (1 Sol 5,22).
Moje misli nišu vaše misli
Po Jeremiji se Bog obraća narodu govoreći: Moje misli nisu vaše misli i puti moji nisu vaši puti. Važno je ovdje ponoviti prvi sat našeg davnašnjeg vjeronauka: zgodu o Adamu i Evi. Bog je uputio prve ljude što je za njih dobro, a oni su ipak – suprotno Božjem naputku – krenuli svojim putem. I sve upropastili. Kad god čovjek misli da zna i može bolje od onoga što mu Bog određuje, udari glavom u zid. Zar stvarno mislimo da će nam biti bolje, budemo li na svoj način tumačili i Deset zapovijedi i Kristovo evanđelje. Stoga, bit će mudro i bit će za nas dobro da – u onoj mjeri u kojoj se na nas odnosi Božji prijekor da njegove misli nisu naše misli – da u toj mjeri nastojimo uskladiti svoje misli s Božjim mislima i svoje putove s Božjim putovima. Samo tako povratit ćemo mir u naša srca, samo tako imat ćemo blagoslov u našim obiteljima, samo tako će i cijelo naše društvo napredovati i u duhu i u tijelu.
U tome smislu neka Božja riječ iz Knjige Otkrivenja nađe plodno tlo u našim srcima: Spomeni se dakle: kako si primio Riječ i poslušao, tako je i čuvaj – obrati se (Otk 3,3).
