25. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homiliju
Uvod i pokajnički čin
U židovskoj predaji pripovijeda se kako je mali dječak Jošua došao plačući svome djedu Rabbi Baruhu: “Igrali smo se skrivača, ja sam se sakrio i nitko me nije tražio!” Tada Rabbi Baruh, pobožan čovjek, čovjek koji je poznavao Božju riječ, odgovori svome unuku: “Vidiš, drago dijete, to se isto događa i Bogu. On veli: Ja se skrivam i nitko me ne želi tražiti!” Je li stvarno tako? Tražimo li mi Boga? Zato nam danas govori prvo čitanje (Iz 55, 6-9): “Tražite Gospodina dok se može naći, zovite ga dok je blizu!” Evo, potražit ćemo Boga danas u njegovoj riječi i u slavlju ovih svetih otajstava. Zato ćemo se na početku pokajati za sve svoje grijehe i propuste.
- Gospodine, ti si dobrostiv. Ti ljubiš sva stvorenja koja si stvorio. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, došao si radi grešnika, a ne radi pravednika. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti nas pozivaš da se radujemo sreći drugih, tako da bismo svi zajedno mogli doći do punine tvoje slave i tvoga milosrđa. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Nije lako biti stranac na tuđem području ili u tuđoj zemlji. Ne osjeća se čovjek lijepo u Dalmaciji, ako mu kažu “furešt”, kao što u Slavoniji sredinom prošlog stoljeća nije bio sretan doseljenik iz drugih krajeva Hrvatske ako su mu rekli da je “došljo”, kao što ni u Njemačkoj baš nije uvijek drag izraz “Gastarbeiter”. Sada je to već drugačije i u Dalmaciji i u Slavoniji, a i u inozemstvu. Međutim, takvih je problema bilo i u prvoj Crkvi. Razlikovali su se nekako kršćani iz židovstva od kršćana iz poganstva. Židovi kršćani su bili ponosni na svoju židovsku tradiciju, na poznavanje Svetoga pisma, na to da su i Isus i apostoli bili Židovi, pa su tako “s visoka” gledali Grke i Rimljane koji bi se pokrstili, koji su tek od jučer čuli za Sveto pismo i za Isusa Krista. Tako su jednom između ove dvije skupine nastale razmirice zbog posluživanja kod stolova, pa su apostoli zbog toga morali zarediti, odnosno postaviti đakone, da tu naprave reda. U takvim okolnostima evanđelist Matej se prisjeća jedne Isusove prispodobe i pripovijeda je prvoj kršćanskoj zajednici kojoj je prijetilo nejedinstvo, ali propovijeda je i nama (Mt 20, 1-16a).
Prijatelju, ne činim ti krivo
Domaćin ujutro oko šest sati odlazi na trg i unajmljuje radnike da rade u njegovom vinogradu pogodivši se za denar, što je bila uobičajena nadnica. Zadovoljan on, zadovoljni radnici odlaze na posao. Međutim, radnika nije bilo dovoljno i domaćin odlazi kasnije, oko devet sati (to je ona treća ura) i nalazi nove radnike na trgu. Zašto nisu bili na trgu već u rano jutro? Možda su spavali, možda su nešto kod sebe radili, možda ih je jedan domaćin već potjerao sa svoje njive. Gospodar i njih šalje u vinograd. I tako izlazi čovjek o podne, oko tri sada poslije podne i, konačno, sat vremena prije sumraka, dakle, oko pet sati i svaki puta šalje radnike u svoj vinograd, s napomenom da će im platiti koliko bude pravo. Navečer upravitelj u ime domaćinovo dijeli plaću prvo onim posljednjima (o, blažena vremena kad su radnici svaki dan dobivali plaću!) i daje im – puni denar. I tako svima po denar. I kad je došao do onih koji su radili od šest sati ujutro – i njima dade po denar! I sada nasta mrmljanje, kako to nije pošteno? Međutim, domaćin mirno objašnjava da nitko nije oštećen. Oni su se prvi pogodili za denar i dobili su ga, a stvarno nije njihova stvar što domaćin radi sa svojom novcem.
Zar je tvoje oko zlo, što sam ja dobar?
Isus u svojoj prispodobi ide dalje. Domaćin sa žalošću veli onome prvome: “Zar je tvoje oko zlo, što sam ja dobar?” Evo to. Onaj prvi nije ništa izgubio. Dobio je koliko je očekivao i koliko se bio pogodio. Koju bi on korist imao od toga da onaj posljednji dobije samo četvrtinu denara? To evanđelist Matej govori prvoj kršćanskoj zajednici. Židovi kršćani nisu ništa izgubili time što su se pokrstili i pogani. Kršćanin Židov ima svu Božju ljubav, svu milost Kristovu i na njemu se u potpunosti ispunjavaju Božja obećanja. Eto, Bog u svojoj dobroti želi da baštinici istog otkupljenja i iste milosti budu i oni koji do nedavno ništa nisu znali ni o Svetom pismu ni o Isusu Kristu. I nama to Gospodin poručuje. Svaki od nas dobiva potrebitu Kristovu milost i Bog nam ni malo ne krati ni ljubavi ni naklonosti. Vodi nas, voli, poučava, hrani i krijepi riječju i sakramentima u svojoj Crkvi. Zar mi stvarno mislimo da će Bog nešto od nas uzeti ako istu takvu ljubav iskazuje nekome koji je do jučer bio nevjeran, bogohulitelj? Nije li Bog progonitelja Pavla učinio apostolom naroda? Nije li Bog od raskalašenog grešnika Augustina učinio jednog od najvećih naučitelja Crkve? Bog postupa kao što redovito postupaju roditelji koji vole svako svoje dijete jednako, a ako je neko dijete u posebnoj potrebi, bit će prema njemu osobito brižni, a da pri tome ništa od svoje brige i ljubavi ne oduzmu od druge djece. Tko bi to mogao očekivati od normalnih roditelja da prave razliku među svojom djecom, makar su im djeca međusobno različita? Ako mi kao ljudi tako postupamo, kud i kamo li će više Bog biti strpljiv i milosrdan prema svakom čovjeku bez razlike!
Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji
Veli Isus na koncu: “Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.” Ne stavlja Bog nas na posljednje mjesto. To mi sami činimo. Kako? Jednostavno. Ako je Bog sama strpljivost, dobrota, praštanje, milosrđe, ljubav, što mislim gdje ću se smjestiti ja ako uporno budem zavidan, srdit, samodopadan i samodostatan? Bogu s desene strane? Ni slučajno! Nadalje, zar ja stvarno mislim da sam ja onaj koji je oduvijek bio vjeran, dobar, marljiv, čist, Bogu odan? Zar mi se ne čini da ja sam po sebi ne bih ništa zaslužio? Istina je drugačija: sve je Božji dar, nezasluženi Božji dar. Prema tome, ako sam nešto postigao, ako sam i došao do nekog stupnja služenja Bogu i ljudima, Božji je to dar. Zato se radujem darovima koje Bog meni daje, kao i darovima koje Bog u obilju daruje i drugima. Tako ćemo naći mir dušama svojim. Jer, zavist, žučljivost, oholost čine čovjeka nesretnim, nemirnim, jadnim i bijednim. Naprotiv, kada čovjek ima veselo Božje srce, kad se čovjek u jednostavnosti srca zna radovati Božjim darovima, kad se čovjek raduje i vlastitom i tuđem napretku, onda je miran, sretan, zadovoljan jer zna da je ljubljen od Boga i da ljubav koja se iz čovjekovog srca prelijeva oplemenjuje ponajprije ljubitelja, a onda i ljubljenoga. Zato, ne tražimo Božju pravdu. Žudimo radije za njegovom ljubavlju. Veli psalmist: “Ako budeš na bezakonja gledao, Gospodine, Gospodine, tko će opstati. Ali u tebe je praštanje da bismo ti služili!” Za tim praštanjem i za tom Božjom ljubavlju čeznemo. Neka se Božja ljubav onda i preko nas širi do srca svakoga čovjeka.
