Ponedjeljak, 24 siječnja

25. nedjelja kroz godinu (C)

flemish


Am 8, 4-7


Prorok Amos konstatira kako jepravo pretvoreno u otrov apravednost bačena na zemlju i zgažena. Izrael je zaboravio svoj identitet i korijene svoje vjere. Uzrok tome prorok vidi u apsolutiziranju blagostanja kao temeljnoj životnoj vrijednosti. Bog onda nestaje sa horizonta a s njim pravo i pravednost prema čovjeku. Zbog toga spočitava Izraelu kako njihova liturgija ima samo fasadu prave liturgije: ljudi njome umiruju savjest (bavimo se liturgijom), ali ne mijenjaju život (ne živi se pravo i pravednost). Prava liturgija neodvojiva je od života, provođenja pravde, obrane siromaha i potlačenih. Napuštanje Boga, prema proroku, događa se ne onda ako Gospodinov narod manje misli na Njega – jer Gospodina se ne može tako učiniti ljubomornim – nego kada Izraelci zapostave pravdu i pravo. Stoga Amos podvlači tri najteža grijeha: korupcija tj. izigravanje pravde u korist bogatih, oduzimanje zemlje i drugih životnih sredstava siromašnima pod krinkom zakona i tlačenje siromašnih sve do oduzimanja elementarne ljudske časti. I u ono doba su postojali „legalisti“ koji su, štiteći se raznim zakonima, ljude lišavali i dobara i dostojanstva. Na Božju odluku o kazni, prorok se zauzima za narod. Iako se Gospodin jednom smilovao, čini se kako Izrael nije pokazao volju za promjenom. Stoga prorok počinje najavljivati konačni sud. Prvo čitanje dolazi upravo u tom kontekstu. Dramatičnost trenutka vidljiva je iz teksta koji slijedi nakon odlomka kojega danas čitamo: iako je Zakon predviđao sistem žrtava za postizanje oproštenja grijeha, Gospodin preko Amosa poručuje Izraelcima kako se u njega ne mogu uzdati jer im neće koristiti!


Lk 16, 1-13


Evanđeoski odlomak donosi prispodobu koja kao da je preuzeta iz nekoga od naših dnevnih glasila. Malo je dana kada se ne čuje o novim pronevjerama. Međutim, epilog Isusova govora o koruptivnoj radnji u prispodobi sasvim je neočekivan. Ona počinje bez obrazloženja: upravitelj je optužen. Ne pokušava se braniti: valjda ima već puno toga na savjesti i svjestan je kako optužba nije pretjerana, naprotiv istinita je. Umjesto paničarenja, hladno i proračunato stupa u akciju. Ne predaje se nego vjeruje kako je našao izlaz i smjesta počinje djelovati: dužnicima svoga gospodara otpisuje dio duga i tako od njih pravi svoje dužnike – prijatelje! A na kraju iznenađenje: gospodar ga hvali! Još i više: hvali ga i Isus! Zar želi dati podršku kriminalcima? Ne izriče svaki detalj prispodobe poruku. Prije dvije nedjelje slušali smo o kralju koji se sprema na rat – poruka nije bila da se spremamo u oružanu borbu. I ovdje Isus želi istaći samo neke dijelove zgode. Jer gospodar u prispodobi, iako malverzanta hvali, neće mu oprostiti: odlučio ga je otpustiti radi prethodnih prekršaja. No, ipak hvali njegovu operativnost.

Isus učenike preko primjera nepoštenog upravitelja želi povesti bliže istini. Kojoj? Dok je čovjek živ, opaža kako u životu ima puno istina; o njima se raspravlja i prepire… No, pred lijesom položenim u grob čovjek brzo shvaća koja je jedina istina o kojoj se nema što raspravljati. Poganin i filozof antike, Seneka, to je zgodno izrazio: Život nikome nije dan u potpuni posjed, nego svima samo na upravljanje! Ima li načina za premostiti najveću barijeru: od upravitelja postati posjednik života? Postoji li „makinacija“ koja može pomoći? Isus ovom prispodobom tvrdi: postoji! Naime, kršćanstvo tradicionalno naglašava dužnost brinuti o svojoj vječnoj sudbini. Isus ovo postavlja u drugu perspektivu: umjesto dužnosti, čovjek je u poziciji učiniti dobar posao! U izvanrednoj je prilici samo ako je priseban, snalažljiv i odlučan! Da, kršćanstvo je, u krajnjoj liniji, prilika snalažljivu biznismenu. Isus otvoreno kaže:napravite sebi prijatelje od nepoštenog bogatstva!

Na što misli? Svaki čovjek ima više negoli je zaradio i zaslužio. Tek na ukopu postaje jasno kako čovjek zapravo ništa ne posjeduje pa ni svoju kožu i nju mora nakon nekoga vremena vratiti zemlji – a kamoli ostalo što navodno „posjeduje“. A čije je ono što je do sada posjedovao? Kruh koji imate u obilju kruh je gladnih, odjeća koja vam visi neiskorištena je odjeća golih, obuća koju ne koristite je onoga koji, jer nema, hoda okolo bos (sv. Bazilije Cezarejski). Ono što se obično smatra milostinjom i karitativnim djelovanjem zapravo su djelomična, nepotpuna vraćanja dobara onima koji također na njih imaju pravo! Puno toga čovjek ima što nije njegovo i što je dobio čak i ne tražeći: život, zdravlje, darove uma i tijela, očevinu, sreću da se rodio u zemlji koja nije najsiromašnija i najgladnija na svijetu itd. I sve to počinje smatrati svojim! „Samo ja sam vlasnik toga!“ „To je moje bogatstvo!“ Isus ovom prispodobom poziva učenika suočiti se s istinom o posjedovanju a i s lakoćom postizanja vječnog života. Kada shvati koliko je toga dobio – a da je i ono što je postigao vlastitim rukama uspio zato što mu je dana prilika – moći će pravilno raspolagati imovinom i od nje lako steći prijatelje u vječnim šatorima. Kao da mu želi reći: sve si dobio, sve – cijela povijest spasenja – podešena je da preko onoga što nije tvoje i što je po sebi propadljivo postigneš Božje kraljevstvo koje je vječno. Da, dobri Bog čovjeka stavlja u situaciju da sa gotovo nikakvim ulogom može postići izvanredan dobitak. Sve je dobri Bog namjestio, a na učeniku je samo postupiti kao snalažljivi i odlučni upravitelj. Kršćanstvo kao božanska super povoljna spasenjska ponuda! Kako je ne iskoristiti?