26. nedjelja kroz godinu (A)
RAZMIŠLJANJE UZ SVETOPISAMSKA ČITANJA
Ez 18,25-28
Nakon pada Jeruzalema i odvođenja prvih egzilanata u Babilon, ljudi postavljaju različita pitanja. Je li ovaj naraštaj, koji je doživio tragediju i trpi njezine posljedice, zaista toliko grješan da su zaslužili babilonsko sužanjstvo, kao što to tvrdi Druga Knjiga o Kraljevima u dvadesetom poglavlju?
Ako nisu grješniji od drugih, ne znači li to da ispaštaju tuđe grijehe? Je li to pravedno? Prorok Ezekiel proglašava ništavom izreku oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi. Babilonsko izgnanstvo jest kazna za kolektivni grijeh (temeljem biblijskoga poimanja kolektivne solidarnosti), ali time se ne eliminira osobna odgovornost. Koliko god netko bio moralno pozitivan, ako počne činiti zlo uračunava se među grešnike: ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu, pa zbog toga umre, umrijet će zbog nepravde što je počini. To znači da je i prva generacija Izraelca koji su postali egzilanti – kao i one prije – zaslužila ne samo babilonsko sužanjstvo, nego i smrt jer su prekršili Savez s Bogom. Stoga su Božji pozivi na obraćenje koje Izraelcima upravlja prorok itekako utemeljeni – svatko tko se ne obrati zaslužuje smrt u odnosu na koju je sužanjstvo tek slaba opomena. Ovi proročki reci u novom svjetlu prikazuju položaj grješnika pred Bogom. Ako se kao kriterij ne uzima grješnost ili pravednost nego obraćenje (novo srce i nov duh) – većina mora priznati da je slabo priželjkivala takvu promjenu, a kamoli se predala njezinu ostvarenju. Samo novo srce koje je ispunjeno novim, Božjim mislima, može ići putem života.
Mt 21,28-32
S obzirom da smo odlomak iz Poslanice Filipljanima komentirali prije dvije nedjelje, pažnju ćemo posvetiti evanđeoskom odlomku. Današnja prispodoba imala je iznimnu težinu u trenutku kada je izrečena. Evanđelist Matej bilježi da su ova – i prispodobe koje iza nje slijede – bile povodom religioznoj eliti da uhiti Isusa. Znao je što pripremaju. Ali nije odustajao. Najvažnije mu je bilo da konačno progledaju oni koji su nedovoljno vjerni Savezu i koji u njemu ne prepoznaju Emanuela! Napose pripadnici elite s kojom polemizira kroz nekoliko poglavlja prije uhićenja… I oni su bili vrijedni njegove muke i smrti! Stoga im izgovara prispodobu o ocu koji zove sinove na rad u vinogradu, nasadu Božjem. Odgovor prvog sina je kratak: ne. U njemu se naziru toliki grešnici – carinici i bludnice, kako je kasnije precizirao Isus – koji su izabrali pogrešan način življenja. Tko zna zašto? Možda nisu mogli trpjeti naređenja? Možda su mislili da će život pronaći negdje dalje, ali kada su spoznali istinu, vraćaju se. Traže i pronalaze, kucaju i otvara im se. Otac uvijek čeka i nada se. Drugi sin se spremno odaziva. Na grčkom originalu kazao je: ja, gospodaru! Nemoj misliti na druge – tu sam ja! Otkuda takav stav? Da bi sebi izgledao bolji, pravedniji? Da ostvari prednost u očevim očima jer prvi sin mu je rekao ne? Jedno je reći velike riječi a drugo biti iskren. Istinu nalazi tek ponizni tražitelj koji će iznijeti svoje krhke iluzije na vjetrometinu neumoljive stvarnosti i sučeliti se s njom. Za to treba biti hrabar. Kojeg li čuda – kako su blizu poniznost i hrabrost! Upravo činjenica da se ne navodi razlog njegova odustajanja želi u prvi plan staviti suprotnost između prvotno olako iskazane spremnosti i kasnijeg iznevjerenja. Kao da razlog iz kojeg nije otišao u vinograd i nije bitan. Nije toliko značajan koliko je on značaja unio u svoj odgovor ocu da bi se kasnije ispostavilo kako u stvarnosti za to nije bilo temelja. Nije u srcu imao ono što je ustima izgovarao. Promatrane u prvom kontekstu u kojem su izrečene, ove Isusove riječi odnose se na dio Izraelaca koji se nije odazvao Božjem pozivu upućenom preko Ivana Krstitelja i Isusa. Kroz cijelu Izraelovu povijest velik dio Izabranog naroda odvraćao je svoje srce od Boga, a nasuprot njih ostajao je vjerni ostatak. Isusove riječi otkivaju kako je dolazak Mesije postao povodom novom raslojavanju Izraela, novom izdvajanju vjernog ostatka. Postojali su oni koji su marljivo obdržavali odredbe Zakona, običaje nametnute tradicijom, sudjelovali u liturgiji…no, njihovo obdržavanje nije urodilo pravednošću jer svečane liturgije su listovi a ne plodovi (F. Armellini). Kroz njih vjernik diše, uzima život kojeg treba dozoriti i predati u plodu. A gdje su plodovi? Desetljećima kasnije, u vrijeme nastajanja Evanđelja po Mateju ove Isusove riječi su se primjenjivale na tada aktualnu problematiku ulaska pogana u Crkvu. U crkvenim zajednicama diljem mediteranskog bazena većinu počinju činiti pogani, dok pretežni dio Izraelskog naroda nije u Isusu prepoznao Mesiju. Pogani su isprva Bogu rekli ne, pošli su svojim putem. Za njih Pavao u prvom poglavlju Poslanice Rimljanima kaže da zaslužuju smrt jer nisu Bogu priznali čast i slavu koju zaslužuje. No, mnogi od njih odjednom mijenjaju odluku. Iako je prorok Ezekiel u prvom čitanju afirmirao načelo osobne odgovornosti, Isusov trud oko onih koji ne žele progledati (predstavljenih u drugom sinu) jest, poput utrke: čovjeku vrijeme prolazi, donosi pogrešne odluke a Bog se žuri da ga dostigne i u ovoj i u onoj prilici života ne bi li se konačno odazvao u vinograd. Iz ljubavi se utrkuje s čovjekovim neznanjem, tvrdoglavošću… U svakom vremenu! Ona dva sina predstavljaju svakoga od nas, u sebi razdijeljenih srca koja govore i da i ne (E. M. Ronchi). Sprema se izgubiti čast i život da bih ja, da bismo mi pobijedili!
