27. nedjelja kroz godinu (B) – nacrt za homiliju

Uvod i pokajnički čin

Božja nam riječ danas govori: „Nije dobro da čovjek bude sam“. I, doista, Bog je stvorio čovjeka kao muško i žensko, ali je Bog stvorio čovjeka da živi u zajedništvu i s drugim ljudima koji trebaju biti njegovi bližnji. Za razliku od zajedništva životinja koje povezuje instinkt i zajednička potreba, čovjeka u pravom zajedništvu povezuje Božja ljubav. A tu toliko puta griješimo. Dopuštamo da nas zarobi sebičnost i sebeljublje. Zamolit ćemo Gospodina da nam očisti um i srce da bismo bili kadri ostvariti pravo zajedništvo sa svojim bližnjima i s njime, našim Stvoriteljem i Gospodinom.

• Gospodine, ti nas učiš da je tajna tvoga božanskog bitka jedinstvo Oca, Sina i Duha Svetoga. Gospodine smiluj se!
• Kriste, ti u svojoj osobi divno povezuješ božansku i ljudsku narav. Kriste smiluj se!
• Gospodine, ti nas pozivaš da u nesebičnoj ljubavi ostvarujemo zajedništvo s tobom i sa svojim bližnjima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Stari su Grci rekli da je čovjek „društvena životinja“, a Božja nam riječ donosi istu misao. U prvom čitanju (Post 2, 18-24), naime, Bog govori: „Nije dobro da čovjek bude sam.“ Nije, dakle, čudo da za čovjeka još gora kazna od zatvora jest upravo – samica. Nije nam lako govoriti o zajedništvu i o samoći. Izgledalo je, naime, da su mnogi sveci i mistici voljeli samoću i za njom težili. Međutim, mistik koji se povlači u samoću, tamo susreće Boga, s njime razgovara i s njime druguje, tako da on, zapravo, ne samuje. Nadalje, monasi koji su se veći dio dana ili kroz više dana povlačili u pustinju, opet bi se sastajali da zajedno mole i da druguju. Poznati mistik, sv. Ivan od Križa koji je u samoći težio drugovanju s Bogom, osobito je pak snažno osjetio prokletstvo samoće. On je kroz više godina osjećao posvemašnju zapuštenost i udaljenost od Boga. On, koji se bio povukao iz svijeta nije godinama uspijevao osjećati Božju prisutnost. Strašno iskustvo tog razdoblja nazvao je on noche obscura – tamna noć. Prema tome, samoća sama po sebi nije nešto za čime bi čovjek trebao težiti.

Pa što je onda samoća? Blagoslov ili prokletstvo? Ako je ona blagoslov, zašto Bog veli: „Nije dobro da čovjek bude sam.“ Ako je samoća blagoslov, zašto Isus u najvećoj muci i nevolji ispušta krik: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Očito je, ipak, da Bog nije čovjeka stvorio za samoću. Stvorio ga je za zajedništvo, za ljubav, za vječno zajedništvo u drugovanje sa svetima u nebu.

Čovjek je čovjeku dar

Čuli smo u prvom čitanju. Bog je rekao: „Nije dobro da čovjek bude sam“ i – stvorio ženu koja s muškarcem čini jedno tijelo. To je iskonska, temeljna i prva ljudska zajednica. Zapazimo još i ovo: koliko god je Bog uzvišen, velik i nenadmašan, on ipak čovjeku za druženje daje drugoga čovjeka. Čovjek je Božji dar drugome čovjeku. Čovjek je shvaćen kao Božje nadopunjavanje drugog čovjeka. Čovjek je stvoren kao muško i žensko, čovjek je stvoren za zajedništvo. Konačno, kako već spomenusmo, čovjek je u konačnosti i stvoren za vječno drugovanje s Bogom i svetima u nebu. To je čovjek. Onaj koji se u ljubavi daruje drugome, jer je tek drugovanje u ljubavi ono pravo drugovanje. Tek je po grijehu ušlo zlo u čovjeka. Prisjetimo se. Nakon što je sagriješio čovjek je počeo optuživati svoju ženu. Po grijehu je ušla ne-ljubav, ušao je razdor. Konačno, grčko ime za sotonu, vraga i jest „đavao“, što znači „onaj koji razbacuje, razgrađuje, razjedinjuje“. Naprotiv, Krist je došao da umre za narod, „ali ne samo za narod nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno“ (Iv 11,52).

Iskustvo pustinje i samoće

Međutim, koliko god nas je Bog stvorio za zajedništvo, Bog nas poziva da s vremena na vrijeme preispitamo svoj život. Kao što se disanje sastoji od udisanja i izdisanja zraka, tako nekako i naš život ide u tome ritmu: drugovanja i samoće. Kao što nam je potrebno drugovanje i zajedništvo, tako su nam potrebni i trenuci samoće. Prisjetimo se: Isus je u određenom trenutku svoga života proveo četrdeset dana u pustinji, često se povlačio u samoću da bi noć proveo u molitvi. Potrebno je povući se iz gomile i vreve. Potrebno je pomoliti se u samoći, potrebno je ispitati svoju savjest, potrebno je zadržati se u crkvi prije ili poslije mise, potrebno je potražiti trenutke samoće ili bolje, trenutke u kojima čovjek pokušava sagledavati svoj život u svjetlu Božje riječi i Božje prisutnosti.

Isprepletanje samoće i drugovanja

Dvije su krajnosti. U redovitom slučaju „bježanje od svijeta“ koje bi bilo samo sebi svrhom, može biti znak sebičnosti. Danas se nekako ne mirimo s onom duhovnošću gdje je čovjek trebao što više bježati od svijeta i samodopadno gledati samo sebe pred Bogom. Druga je krajnost, naravno, danas puno, puno izraženija, a to je čovjekovo neprestano bježanje od samoga sebe. To je ona neprestana potreba za bukom, za društvom, za zabavom, za televizijom, za igrama, za glasnom glazbom, za masom, za stadionom i bandom… To je ona neprestana trka za poslom, za zaradom, za različitim hobijima… Sve to, zapravo, duboko ispražnjuje čovjeka i čini ga još više osamljenim. Pravo drugovanje, pravo zajedništvo je u jednostavnosti i, iznad svega, u ljubavi.

Nije dobro da čovjek bude sam, veli nam Božja riječ. Ali, dobro je da čovjek također u tišini i osamljenosti ostvaruje svoju vezu s Bogom da bi onda mogao kvalitetno i bogoduho u ljubavi živjeti u zajedništvu.