27. nedjelja kroz godinu (B)
Post 2,18-24
Bog ustvrđuje kako nije dobro da čovjek bude sam. Da bi živio u punini, treba stupati u odnose; imati naspram sebe osobu i ući u odnos s njom pripada samoj srži čovjekovog postojanja. Bog stoga proglašava da je muškarcu potrebna pomoć kao što je on, podršku koju može pružiti samo ljudska osoba, ono drugo ja koji stoji ispred njega, jedno ti s kojim će ući u dijalog. Kao prvi „pokušaj rješavanja“ muškarčevog problema, Bog stvara i udjeljuje mu ukupnost životinjskog svijeta. Prvi čovjek otkriva da je gospodar životinjama, no u isto vrijeme on shvaća da nijedno od tih bića nije biće s kojim on može ući u kvalitetan odnos, da mu bude onaj drugi – onaj ti koji s stoji ispred njega i koji ga u svojoj slobodi može darivati onim što ima i što jest – samim sobom. Jasno je kako ovaj postupak nije Božji promašaj, nego njegova pedagogija kako bi muškarac, kad dobije ženu, mogao što bolje uvidjeti njezinu razliku u odnosu na životinje i kako bi je znao cijeniti. Pripremljen samoćom koju sȃm nikako nije uspijevao riješiti, čovjek napokon dobiva – ženu! I to dok je u dubokom snu, anesteziran – kad su mu moć i aktivnosti svedene na najmanju mjeru. Dakle, žena nije plod muškarčevih želja, ostvarenje njegovih ideja. Dolazi kao Božji dar!
Bog je uzeo muškarčevo rebro i od njega načinio ženu! U našem zapadnom mentalitetu ova tvrdnja znači da je žena nižeg dostojanstva od muškarca jer nije original nego je muškarčeva izvedenica pa prema tome nema istu vrijednost. Međutim, rebro u svijetu u kojem je nastala Biblija ne upućuje na takav zaključak. Kod starih Hebreja, prsa su najdostojanstveniji dio tijela jer sadrže srce. Dakle, žena je sagrađena, konstruirana od najotmjenijeg i najbitnijeg dijela muškarčeva tijela. Još i danas neka beduinska plemena koriste izraz on/ona je moje rebro da bi reklion/ona je moj istinski prijatelj.
Ugledavši je, muškarac eksplodira od radosti i počinje teći prva poezija u Bibliji. Ni sebi se nije toliko obradovao koliko ženi! Njegove riječi odaju da shvaća kako mu žena treba biti partner jer izrazi kosti od mojih kostiju, meso od mojega mesa su upotrebljavane kad čovjek nekom drugom želi reći da ga smatra saveznikom, partnerom. Muškarčev uzvik, kojim ženu prepoznaje partnericom, Bog potvrđuje govoreći stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i dvoje njih bit će jedno tijelo.
Mk 10,2-16
Kakvog smisla ima brak? Kako ga Bog tj. Crkva može predstavljati nerazrješivim?Nije dobro da čovjek bude sam! Iskonsko zlo koje se prvo pojavilo na Zemlji jest čovjekova samoća. Jer nema nikoga tko bi mogao biti dovoljan sam sebi, tko može biti sretan sam. Čak ni raj zemaljski tu nije mogao ništa promijeniti, nije mogao muškarcu nadomjestiti manjak žene! Ona je za njega dobro bez kojega čovjek ostaje defektan i u zlu. Tako je to vidio Bog, to je bio Njegov san. U početku bijaše san o čovjeku i njegovoj sreći – o ljubavi koja traje zauvijek, jer inače nema sreće. Tako je bilo u početku, prije grijeha, prije nego se tvrdoća srca poput zaraze raširila Zemljom.
Bog je snio da muškarac i žena hode zajedno, da se daruju jedno drugom. On želi da njih dvoje više i ne budu dvoje nego jedno tijelo. Međutim umjesto toga imamo da, nakon pojave grijeha, sve ide u obrnutom smjeru – na kraju će svatko postati dvoje, umjesto dvoje jedno (Berdjajev). Grijeh ima za posljedicu neslogu, razdvajanje i raspadanje. Bog sanja o jedinstvu jer on je jedinstvo Svete Trojice: Oca, Sina i Duha Svetog koje zbog jedinstva i nazivamo Trojstvom. Kad je Bog pred čovjeka stavio instituciju braka, stavio ju je zbog sna o vječnoj i nerazdvojnoj ljubavi! Neka čovjek uživa predokus trojstvenog života, nek’ mu ljubav omogući da živi i uživa dva života: da preuzima život drugoga kao slatki i snažni dio svoje životne priče. Ljubav nije samo gubiti sebe zbog drugoga – što isto tako u konačnici dovodi do punine – nego je i proširivanje vlastite uskoće sve dok onog drugoga ne primim u sebe i ne živimo kao jedno, dok ne živim kao svoj njegov život, njegove pustinje, dok njegovi snovi ne postanu moji. Isus nam potvrđuje da Bog sa velikom strašću ujedinjuje i to tako da jedinstvo života i snova traje zauvijek. Zato Bog, a onda i Crkva u Njegovo ime, ne može govoriti drugačije nego o trajnom, nerazrješivom braku jer ljubav nikad ne prestaje.
Na neki su način u pravu oni koji nam preko medija pune uši o tome kako je brak nemoguć za živjeti, kako je robija. Zaista, brak je nemoguće živjeti samo svojim silama! To je upravo ono što i Crkva stalno govori. Toliko puta živjeti ljubav traži herojstvo i žrtvu, izgleda suludo, unaprijed bez šanse za uspjeh. Tada mnogi gube glavu. A i tada treba ljubiti. Upravo ljubav koja nema izgleda, koju sve želi ubiti jest ono što se događalo sa Isusom i Njegovm žrtvom. Uskrsna pobjeda i dar Njegovog Duha jest ono što ljubav čini mogućom i obećava joj pobjedu. I zato nije slučajno što je ženidba u Crkvi sakrament. Slabašna ljudska ljubav, krhki ljudski san treba potporu, treba trajnu pomoć sakramenta tj. milosti Božje. I zato živjeti brak i preživjeti u braku radosno, skladno i doživljavati puninu znači uzimati iz Božje punine, iz Njegove snage, iz Njegovog sna. Da, treba postati kao dijete da bismo ušli u Kraljevstvo; da bismo mogli povjerovati da je moguć Božji san o vječnoj ljubavi muškarca i žene. Samo onaj tko je malen kao dijete vjerovat će u Božji san i Njegovu ljubav. Samo takav će se usuditi živjeti Božji san. I uspjet će.
