27. nedjelja kroz godinu (C): Ako stiže polako, čekaj

Kako samo djeca znaju biti nestrpljiva! Tako, kada, na primjer, posade zrno graha u svoju posudici, htjela bi da to izraste još istoga dana. Koliko samo puta roditelji moraju reći: „Čekaj, budi strpljiv, ne može to biti odmah.“ Ta određena nestrpljivost prati nas cijeloga života: kad će već doći godišnji odmor, kad će me već jedanput moji roditelji razumjeti, kad će, konačno, Bog dati da se prilike u mojoj obitelji poprave… Priznajmo, onome koji je u ozbiljnoj neprilici, nije lako čekati spasonosno rješenje. Tu istu muku imao je i biblijski pisac. U vremenu strašnih ratova i užasnog nasilja nad običnim, siromašnim ljudima, prorok Habakuk uzdiše pred Bogom (Hab 1, 2-3; 2, 2-4): „Dokle ću, Gospodine, zapomagati, a da ti ne čuješ? Vikati k tebi ‘Nasilje!’ a da ti ne spasiš? Zašto mi nepravdu iznosiš pred oči, zašto gledaš ugnjetavanje? Pljačka je i nasilje preda mnom.“

Ovdje trebamo biti veoma obzirni. Bilo bi bezdušno olako i površno ispraznim riječima tješiti čovjeka kojega pogađa strašna nesreća. Bili smo siti mudrovanja i praznih utjeha koje su nam sa Zapada govorili za vrijeme domovinskog rata, kada su toliki ostali bez svojih domova. Tako ne mogu zaboraviti riječi jedne prognane starice za vrijeme rata: „Ja se već pet godina nisam svojim vratima zatvorila. Nitko ne zna kako je to…“

Kršćani vjeruju da nitko ne može imati toliko sućuti za čovjeka kao Bog. Zato u viđenju Bog odgovara proroku Habakuku: „Ovo je viđenje samo za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti! Gle, propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.“ Netko će s gorčinom primijetiti da toliki ne dočekaju pravdu u svome životu, da umru neshvaćeni i odbačeni, iako su bili čestiti. Na takav isti način možemo gledati i Isusov život. Kakvo je priznanje dobio za sve ono dobro koje je propovijedao i učinio? Je li ga Bog izbavio od strašne smrti na križu? Ne. Pa ipak, Bog je dao da ne bude ništa uzaludno od onoga što je Isus učinio. Njegova je smrt i uskrsnuće temelj vjere, nade i vječnoga života svih koji u nj vjeruju.

Sve ono dobro koje smo činili i koje činimo, neuništivo je. Ako se za nj ne zna, ako ga ljudi ne cijene, štoviše, ako pridijevaju loše namjere onomu dobru koje nastojim činiti, ipak postoji onaj koji zna, koji vidi i koji kaže: „Ako stiže polako, čekaj… pravednik živi od svoje vjere.“ Takva je vjera silan Božji dar i snaga. Za njom treba težiti.