27. nedjelja kroz godinu (C): Zahvalnost sluzi?
Evo slike iz obiteljske svakodnevnice. Dijete pospremi svoju sobu, pomogne ocu ili majci u nekom poslu ili postigne dobar uspjeh u školi. I onda traži nagradu. U novcu ili u vrijednom poklonu, naravno. I roditelji dadu. Netko bi se onda mogao zapitati, jesu li ta djeca zaposlena kod svojih roditelja? Zar baš sve usluge treba naplaćivati? U tome smislu Isus opet govori tvrdu riječ (Lk 17, 5-10). Veli: „Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: ‘Dođi brzo i sjedni za stol?’ Neće li mu naprotiv reći: ‘Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’ Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’“
Pa, ne ohrabruje nas baš ta riječ. Boli nas, upravo onako kako istina znade ponekad boljeti. Jer, mi tako rado brojimo i zbrajamo naše zasluge. I naplaćujemo ih. Ne samo iz domovinskog rata. Roditelji znaju tako „naplaćivati“ svoju roditeljsku ljubav tako da od svoje (odrasle) djece očekuju da sve svoje obveze njima podrede. Ima, naravno, pretjerivanja i s druge strane. Tako će mladi „naplaćivati svoju mladost“ očekujući od svojih roditelja da sve što imaju dadnu njima, jer njima starima „ionako ništa ne treba“. Rado naplaćujemo i svoju ulogu u crkvenoj zajednici. Tako će netko, na primjer, reći: „Ja sam tolike godine zvonar, zborovođa, crkveni odbornik, župnik, mene se ne može tretirati kao svakog drugog vjernika!“ A tek kada su u pitanju društvene zasluge! Nikad kraja!
I tako smo svi prvoborci i nositelji spomenica. Ja onda smijem i kršiti prometna pravila i dobiti dozvolu preko veze; moram imati poseban tretman u svim državnim ustanovama. Moja djeca moraju imati prednost za upis u školu, a župnik im treba posvećivati posebnu pozornost. Možda bi se svi državni uredi i sve uslužne ustanove trebale organizirati tako, da postoji dvostruki sustav: za one zaslužne i za one nezaslužne. I u Crkvi i u društvu. A joj!
Rješenje je jednostavno. Činim dobro radi dobra samoga. Činim ono što mi je dužnost, trudim se biti čestit u dužnostima koje mi je povjerio Bog ili društvo, kako želimo. Konačno, za mnogo toga što činim, dobivam i plaću. Veseli me ako netko cijeni moj rad i moje zalaganje. Međutim, ne želim činiti dobro zbog toga da budem istican i slavljen, ne želim tražiti za sebe privilegije. Ali zato, kada činim dobro, duboko u sebi osjećam mir vlastite savjesti. To je nenaplativo. Za čovjeka vjernika je to jamstvo vječnosti. Konačno i Isus za sebe kaže da nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade za mnoge. Što bi rekao Isus: „Tko ima uši, neka čuje!“
