29. nedjelja kroz godinu (A) – homilija

Uvod i pokajnički čin

Čovjek je po svojoj prirodi društveno biće, a tamo gdje je zajednica, društvo, tamo su nužno različita mišljenja, nerazumijevanja i sukobi. A Bog nas je stvorio različite zato da živimo skladno i u ljubavi uživajući upravo u raznolikosti. Božja nam riječ i danas govori o tome koliko je važno imati razumijevanja i ljubavi za svoje bližnje. Neka nam u tome pomogne i današnje euharistijsko slavlje.

• Gospodine, ti nam zapovijedaš da ljubimo bližnje kao same sebe. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, ti si svoju ljubav za nas pokazao sve do žrtve na drvetu križa. Kriste smiluj se!
• Gospodine, ti nas pozivaš da budemo nositelji tvoga mira. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Summum ius, summa iniuria, rekli bi stari Rimljani. To u slobodnijem prijevodu znači da bi ono pravo koje bi se do krajnosti provodilo, bila zapravo krajnja nepravda. Tako se u narodnim rugalicama pripovijeda kako su braća htjela sve pravedno podijeliti, pa su rezali lonce na pola… Zato u pravom sudstvu i sudovanju uvijek ostaje jedno određeno područje gdje je sucu slobodno prosuditi smisao zakona i presuditi ne nužno po slovu zakona – jer ni jedan zakon nije savršeno sročen! – nego po duhu zakona. O tome bi nam pravnici mogli pričati mnoštvo vrlo zanimljivih slučajeva.

Isus također postupa kao razborit i dobrohotan sudac. Ne gleda na slovo, nego na duh zakona. Zato je i rekao onima koji su doslovno i koji puta na smiješan način obdržavali subotnji počinak: Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote (Mk 2,27).

Je li dopušteno dati porez caru ili nije?

Isusu dolaze farizeji, zajedno s pristašama kralja Heroda i postavljaju mu vrlo neugodno pitanje (Mt 22, 15-21): Je li dopušteno dati porez caru ili nije? Što kazati? Herod je bio rimski podložnik i, naravno da je tražio da se plaća rimski porez. Konačno, i danas se utaja poreza smatra ozbiljnim krivičnim djelom. Za herodovce nije bilo dvojbe. Porez se mora plaćati. Tko bi poticao narod na neplaćanje poreza, bio bi smaknut kao onaj koji podiže pobunu.

S druge strane, pobožni su Židovi vjerovali da je Bog njihov jedini kralj, a zemaljski kralj je vrijedan poštovanja samo ukoliko služi jedinome Kralju – Bogu. Zato im je bilo razumljivo da se plaća hramski porez, a bilo bi im razumljivo i to da plaćaju porez svome kralju, koji bi priznavao vrhovnu Božju vlast i, zapravo, vladao u njegovo ime. Međutim, Rimljani su za njih bili vrijedni svakog prezira. Kao prvo, oni su tuđinci, osvajači, neprijatelji. K tome bili su za njih prljavi pogani koji ne priznaju Boga jedinoga, nego se klanjaju svojim mnogobrojnim božanstvima i njihovim kipovima. A najveća je strahota za pobožne Židove bilo to što su rimski carevi počeli sebe proglašavati božjim sinovima, a uz njihovo se ime trebalo govoriti božanski, na primjer božanski Tiberije koji je vladao u to vrijeme. Međutim, koliko god Židovi bili pobožni ili ne, porez su morali plaćati.

I sada farizeji dolaze Isusu da mu postave zamku. Isus je svakako trebao stradati. Ukoliko bi on, kao Učitelj u Izraelu, mirno rekao da valja caru plaćati porez, time bi priznao bezbožnu vlast cara koji ne samo da je bezbožac, nego se bogom pravi. Tako bi Isus izgubio svaku vjerodostojnost pred narodom. Ukoliko bi, naprotiv, rekao da ne treba plaćati porez caru, herodovci bi ga odmah prijavili vlastima i Isus bi po kratkom postupku bio kažnjen i vjerojatno pogubljen kao onaj koji potiče na pobunu.

Što nam to danas govori? Zar ne, da se i među nama događa da se naizvan zalažemo za neke velike i svete stvari, a, zapravo, svojim izjavama želimo poniziti i oblatiti svoga bližnjega. A, samo ako to želimo, možemo oblatiti svakog čovjeka. Svatko ima neku manu i zbog toga pokapamo sve dobro koje čini. Pa ako i ne vidimo neki očit nedostatak kod nekoga čovjeka, izmislit ćemo lošu namjeru u onom dobru koje čini…

Šteta je što se takvo što događa i na duhovnom području i među duhovnim ljudima, odnosno, među onima koji vjeruju da su duhovni. Baš kao u ovom primjeru iz evanđelja, i mi koji puta želimo povući jasnu granicu između duhovnog i materijalnog, pri čemu bi, naravno, ono duhovno bilo dobro i samo dobro, a ono materijalno loše i samo loše. Pa bi onda vrijedilo samo ono što se događa u crkvi: molitve, bogoslužje, duhovni sastanci, a sva briga za ovozemni život bila bi manje vrijedna, pa čak kad bi se radilo o pomoći potrebitima. Nije Bog stvorio crno-bijeli svijet. Međutim, Bog je sve stvorio i Bog ne suprotstavlja duhovno materijalnom i obratno… Umjesto načelnih i jalovih rasprava koja je molitva bolja, koji duhovni pokret primjereniji, je li neko ukazanje ili viđenje autentično, u kojoj mjeri neki vjerski službenik ima Duha Božjega, bilo bi puno važnije i jednostavnije u jednostavnosti srca i u ljubavi služiti Bogu i bližnjemu, bez puno jalovih priča koje su same sebi svrhom.

Pokažite mi porezni novac!

Na zlonamjerno pitanje treba li plaćati caru porez Isus traži od farizeja da mu pokažu porezni novac. I oni mu iz svoje kese pruže denar. Kad ih na to upita, čija je slika i natpis na novčiću, oni skrušeno govore da je i natpis carev i da je careva slika. Isus im time zapravo odgovara da su oni licemjeri. Naime, plaćaju porez, priznaju kao sredstvo plaćanja rimski novac. Njime trguju. A što je, prema strogom židovskom shvaćanju, najgore, oni nose u svojim kesama lik čovjeka koji se proglašava bogom. Strogo govoreći, to je idolopoklonstvo, to bi bio grijeh protiv prve zapovijedi. Prema tome, ako su htjeli Isusa prokazati kao preziratelja Božjih zapovijedi, sami su se pokazali takvima.

Ponajčešće upravo se tako zbiva onima koji se drugima rugaju: sami upadnu u rug i sami pokazuju da su prezira vrijedni. Svaka poruga koju upućujemo drugome, nama se vraća. Svaka mržnja, prezir zavist koju drugima iskazujemo, vraća se na našu glavu. Jer, iz zla srca izlazi zlo i kalja onoga koji to zlo izriče i širi.

Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje

Isus na koncu mudro odgovara: Podajte dakle caru carevno, a Bogu Božje. Prisjetimo se. Car je bio Rimljanin, okupator, idolopoklonik, nasilnik… Možemo reći da je bio i nemoralan i častohlepan i bezdušan i sve od toga bi bilo barem djelomično točno. Međutim, uza sve to, on je bio jedina prava vlast u Izraelu. I Isus takvu građansku vlast želi poštovati. Kad su zlonamjerni tužitelji htjeli podmetnuti blaženom Alojziju Stepincu, da je služio ustašama, on je jednostavno odgovorio da ih je on prozivao zbog njihovih zločina, ali da su oni u isto vrijeme bili jedina vlast u Zagrebu. Prema tome, rekao je naš blaženik, zar je on trebao biti lojalan partizanskoj vladi u šumi ili izbjegličkoj kraljevskoj vladi u Londonu?

Tako se i danas vjernik treba postaviti prema svakoj vlasti. Dokle god on kao vjernik može Bogu dati ono što Bogu pripada, on je dužan poštovati postojeću vlast. Naravno, nikada nije bilo niti će biti savršene vlasti. Zato danas, hvala Bogu, imamo ipak neka demokratska sredstva.

Najvažnije od svega jest da uvijek gledamo više na to što mi možemo učiniti u Crkvi i društvu, a ne toliko da se obrušavamo na neistomišljenike. Isus nije dizao bunu protiv Rimljana, nego je donio blagu vijest o kraljevstvu Božjem, onom kraljevstvu koje je u čovjeku i koje mijenja srce čovjekovo, tako da svi pridonosimo boljitku i društva i Crkve. Ukoliko mi budemo pravi vjernici, bit ćemo nužno svjetlost svijeta, sol zemlje i kvasac kraljevstva Božjega.