Četvrtak, 22 listopada

29. nedjelja kroz godinu (A) – komentar evanđelja


PODAJTE CARU CAREVO A BOGU BOŽJE!


Mt 22,15-21

Tada farizeji odoše i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?«

Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar.  On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«

Čuvši to, zadive se pa ga ostave i odu.


PIŠE: Alberto Maggi; prijevod: dr. sc. Zdenko Ilić


Nakon prispodobe o uzvanicima koji odbiše poziv na svadbu zbog vlastitih interesa, svećenička kasta na vlasti – religiozna elita – ne pokazuje nikakav znak kajanja niti obraćenja. Za njih je to nemoguće. No, sada započinje jedna serija napada protiv Isusa i to od strane farizeja, herodovaca, saduceja i jednog zakonoznanca.

Isus je opasnost koju treba eliminirati. Vremena na gubljenje više nema!

Tada“ – nakon što su čuli prispodobu o uzvanicima na svadbi – „farizeji odoše i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi“.

Žele ga uhvatiti u raskoraku s obzirom na njegovu poruku kako bi izgubio stečeni veliki ugled u narodu. Stoga započinju s jednom serijom zamki, dobro isplaniranih. Ali, Isus će ih uspjeti razotkriti.

Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima…“. Farizeji bijahu grupa pobožnih i religioznih osoba koji su mrzili Rimljane te su u njima vidjeli apsolutno zlo. Herodovci bijahu grupa, stranka koja podržavaše Herodovo pleme a koji, pak, bijahu kolaboracionisti Rimljana.

Između farizeja i herodovaca bijaše smrtna mržnja; no, sada imaju jednog zajedničkog neprijatelja – Isusa – kojega pod svaku cijenu treba ukloniti.

da ga upitaju: Učitelju!“ – tipični kurijalni, prijetvorni govor! Kada se u Matejevu evanđelju pojavljuje izraz „Učitelj“ – on je uvijek u ustima Isusovih neprijatelja.

Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran“.

Jedino što Isusa zanima je dobro čovjeka. Kada je jedini interes – dobro čovjeka – tada se može navijestiti Božji put prema Istini. Rekavši mu da nije pristran, farizeji zapravo reagiraju na njegovu optužbu kada im je rekao: „“sve ono što čine, čine da bi im se divili“. To je razlog zašto oni nisu sposobni „učiti putu Božjem“, nego to čine vođeni vlastitim interesima.

S jedne strane imamo Isusa koji, kao prvotnu vrijednost, stavlja dobro čovjeka. S druge, pak, strane imamo farizeje kojima je najvažniji njihov ugled i doktrina izrečena kroz osobne interese.

Reci nam, dakle…“ – ovo nije molba nego je glagol u imperativu – „je li dopušteno dati porez caru ili nije?

Savršeno isplanirana zamka. Nalazimo se u Hramu. Isusa pitaju je li dopušteno – prema Zakonu – platiti porez caru. Car je izraz koji se odnosi na imperatora, u ovom slučaju Tiberija. Bilo kako da Isus odgovori, sebi će naškoditi. Ukoliko je sklon plaćanju poreza caru, ide protiv Zakona prema kojemu se jedino Boga priznaje jedinim gospodarom. Ako je protiv plaćanja poreza, herodovci će ga optužiti da je pobunjenik.

Sve revolucije tog doba bile su zbog protivljenja tom porezu koji za mnoge bijaše pretežak. Morali su ga plaćati svi muškarci i žene između 12 i 65 godina starosti.

Stoga, bilo kakav odgovor na postavljeno pitanje biti će Isusu na štetu.

Znajući njihovu opakost, reče Isus: Licemjeri

Isus se ne da zavesti tim lažnim likovima koji prijetvorno živješe religiju i odnos prema Bogu. Naziva ih – licemjeri – što u ondašnjem govoru znači „lakrdijaši, komedijaši“. Sva njihova hvalisava religioznost i duhovnost je zapravo jedna komedija koju čine ne bi li im ljudi pljeskali i divili im se.

Zašto me iskušavate?“ Farizeji, oni koji se smatrahu duhovnim vođama naroda, Bogu najbližima, u biti su sredstvo đavla te, kao i đavao, napastuju Isusa. Dakle, evanđelista naglašava da se ne treba dati zavesti onima koji nose „zlatnu“ odjeću i religiozne znakove koji, umjesto da su znaci blizine Bogu, oni su sredstvo đavla.

Isus ih predobro poznaje. Zato im i reče: „Zašto me iskušavate?

A sada onima, koji mu postaviše zamku, uzvraća na isti način. Bez dlake na jeziku, reče im: „Pokažite mi porezni novac!“ Nalazimo se u prostoru Hrama. U taj Hram ne može ući nikakav novac s likom nekog čovjeka. Još manje s likom imperatora Tiberija koji predstavlja sliku božanstva.

Zato su ondje bile mjenjačnice za zamjenu tog novca. Dakle, u Hram se nije moglo ući s poganskim novcem. To bi bilo bogohuljenje.

Isus traži da mu pokažu novac. Oni, bez razmišljanja, „Pružiše mu denar.“ Ma kako je to moguće? Farizeji – religiozni fanatici i tradicionalisti s obzirom na obdržavanje svih zakona i propisa – upravo oni krše Zakon, i to u Hramu!!!

U biti, evanđelista želi reći da, pokazavši denar, pokazuju tko je njihov Bog. Pravi bog farizeja nije Otac Isusa nego novac, interesi. To je razlog zašto u hramu, u svetištu Božjem, posjeduju novac, jer je upravo taj novac bog kojemu se klanjaju.

On ih upita: Čija je ovo slika i natpis?“ Na slici se nalazi imperator Tiberije kao bog.

Odgovore: Carev. Kaže im: Podajte dakle caru carevo…“. Oni su pitali moraju li dati porez a Isus ne kaže da trebaju dati nego vratiti caru ono što je carevo. Drugim riječima, time što ćete mu vratiti novac pokazujete da ne priznajte carevo gospodstvo-božanstvo. Ukoliko ga zadržite, to znači da na neki način cara i dalje priznajete bogom, božanstvom.

a Bogu Božje“. Zašto farizeji moraju Bogu vratiti ono što mu pripada? Jer su svojim predajama prigrabili i iskrivili sliku Boga. Kako je to Isus već rekao, poništili su Božju zapovijed kako bi na to mjesto stavili svoje izmišljotine kroz prizmu predaje, tradicije.

Isus im, dakle, kaže: „Ne priznajte caru božanstvo i vratite mu njegov novac. A Bogu dajte ono što mu zaista pripada a to je narod kojega ste vi zarobili i kojem vladate“.

Zadnji redak, koji nedostaje u današnjoj liturgiji, i te kako je bitan. „Čuvši to, zadive se pa ga ostave i odu.“ Ista reakcija kao i đavla u pustinji pri Isusovim kušnjama. Farizeje, Bogu najbliže, evanđelista prokazuje kao sredstvo đavla koji se služe vlašću nad narodom i vode se vlastitim interesima.

A Bog Isusa je Bog – velikodušna ljubav – koji služi ljudima.