29. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homiliju

Uvod i pokajnički čin

Bog nam se uvijek iznova obraća svojom riječju. Opominje nas, potiče, tješi, hrabri. Bog nam svojom riječju izražava svoju dobrotu i ljubav. Konačno, Sin Božji od vječnosti, Riječ je njegova koja je uzela tijelo, da bude živi Bog s nama i među nama. Ni u našim ljudskim ustima nisu riječi samo isprazno protok zraka, niti cimbal što zveči. Htjeli bismo danas s poštovanjem poslušati Božju riječ, ali i razmisliti o svojim riječima koje mogu biti dobre, ali, nažalost, i zle. Pokajat ćemo se za sve svoje grijehe i propuste da budemo dostojni ovih svetih otajstava.

  • Gospodine, ti si svojom riječju stvorio sav svemir, po tvojoj je riječi čovjek postao živa duša. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si vječna Riječ Očeva koji si vazda djelatan u svojoj Crkvi. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da te svojim ustima hvalimo, a svojom riječima bližnjemu radost činimo. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

U davnim vremenima kada je pismenih ljudi bilo malo, a kad je i materijal za pisanje bio skup, riječ dana u pogodbi ili riječju iskazano obećanje imali su veliku vrijednost. Čovjek nije olako davao obećanja, ali kada bi nešto rekao, bilo bi to svetinja. Tako je ponajčešće bilo. Sveto pismo nam govori kako je Božja riječ svemoćna. Božja je riječ – stvarnost. Jer, kad Bog nešto kaže, onda to i bude. “I reče Bog: ‘Neka bude svjetlost!’ i bi tako…” Doista, riječ i govor važniji su nego što nam se u prvi mah može učiniti. I novorođenče prestane plakati kada čuje glas svoje majke i djetinje se lice ozari na riječ pohvale. Vjerojatno nismo ni svjesni koliko veliku moć ima izgovorena riječ, koliko dobra može učiniti, ali, nažalost, i zla, baš kako veli poslovica da jezik sječe jače od mača.

Zahvaljujemo Bogu

Lijep primjer lijepe i izgrađujuće riječi vidimo u današnjem drugom čitanju (1Sol 1, 1-5b). To je početak poslanice koju Pavao sa svojim suradnicima piše Crkvi – zajednici vjernika u gradu Solunu. Zacijelo su to bili vjernici iz različitih društvenih slojeva, različite naobrazbe, različitih naroda. Bilo ih je zasigurno i revnijih i onih manje revnih. Pavao je to znao kasnije spomenuti. Bilo je čak i onih koji su se prepustili ljenčarenju. Međutim, na samom početku Pavao ne želi prekoravati. On izražava svoju ljubav prema njima i odaje im priznanje za ono što su oni dobroga postigli. Veli: “Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas”. Pavao zahvaljuje Bogu za svoje Solunjane smatrajući ih vrijednima, smatrajući ih Božjim darom za sebe. Pomislimo u tome smislu na same sebe. Jesmo li mi spremni tako pohvaliti nekoga, reći mu lijepu riječ, pokazati mu da se radujemo što postoji, da Bogu zahvaljujemo za njega. Naravno, valja početi od svojih najbližih. Pogledajmo i Isusa u tome pogledu. On je pohvalio veliku vjeru onoga satnika koji ga je molio za svojega slugu. I gdje god bi naišao na vjeru i na čestita čovjeka, Isus je to javno rekao. Onoj je ženi Kanaanki rekao: “Velika je tvoja vjera”. Za Natanaela je rekao da je istinit i da u njemu nema prijevare. Isus koji je svet, ne škrtari s pohvalama. Hvalio je djecu zbog njihove nevinosti i dobrote. Rekao je Šimunu Petru: “Blago tebi, Šimune…” S divljenjem je Isus govorio o Ivanu Krstitelju. A mi? Koliku cijenu u nas ima lijepa riječ i pohvala? Koliko smo mi spremni priznati da je vrijedno ono što je vrijedno i pohvaliti ono što je za pohvaliti, pa odnosilo se to i na nekog čovjeka koji nam zbog nekih naših razloga baš i nije drag. Što znači pohvaliti? Jednostavno. Svi mi imamo svoje dobre i, nažalost, loše strane. Ako čovjek pohvali ono što je dobro u drugome, govori istinu, čovjeku čini radost i potiče ga da popravi ono što nije dobro. Ako čovjek pohvali drugoga, onda mu daje do znanja da ga cijeni, da ga voli. Pa ako mu nakon toga i skrene pozornost na nešto što nije dobro, lakše će se to prihvatiti. Naime, lakše primamo opomenu od onoga koga doživljavamo prijateljem i dobronamjernim čovjekom, a ne podnosimo pokudu od onoga koji nam izgleda kao zluradnik i nedobronamjeran čovjek. Zato, ne trebamo štedjeti lijepe riječi i pohvale, jer u svakom čovjeku možemo naći ponešto za pohvaliti.

U svojim molitvama

Čuli smo: “Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama.” Pavao je sretan zbog svojih vjernika i zahvaljuje Bogu za njih. Neprestano se za njih moli, da ostanu takvi. Pavao sa suradnicima pokazuje koliko mu je stalo do Solunjana, koliko su mu važni i srcu prirasli. Smatra ih svojim najbližima. Kao što roditelj često i neprestano misli na svoje dijete, kao što je čovjeku nekako uvijek pred očima njegova najbliža obitelj – bračni drug i djeca, tako Pavao smatra Solunjane svojom obitelji jer neprestano misli na njih i prikazuje ih Bogu. To je ljubav, iskrena i prava i Solunjani na to ne mogu ostati ravnodušni. Doista, najbolje je odgajati ljubavlju. Učitelj ili roditelj može biti strog, ali ako od srca voli svoje učenike, odnosno svoje dijete, njegovo će odgajanje imati uspjeha. Riječ župnika koji stvarno voli svoje vjernike sigurno će se duboko usjeći u srce njegovih vjernika. Ljubav, strpljivost, razumijevanje najlakše nalaze put do čovjekova srca. To je Pavao znao i to i nama preporučuje. Nikad nećemo pogriješiti budemo li se upravo oko toga trudili. Don Bosco, svećenik koji je u 19. st. osnovao družbu koja se posebno posvetila odgoju (često problematičnih) dječaka govorio je svojim suradnicima: “Volite tu djecu!” To je srce svake zdrave pedagogije, ali to je i temelj našeg odnosa prema svakom čovjeku. U tome smislu ćemo svoju ljubav toliko puta iskazati tako da se molimo za one koji su nam povjereni, pogotovo za one koji su nam možda teški i koji možda nisu prema nama prijateljski nastrojeni.

Spominjući se vaše vjere, ljubavi i nade

Pavao zatim nabraja u čemu su njegovi vjernici veliki. U onome što je bitno i što je najvažnije: u vjerni, nadi i ljubavi. Veli: “Spominjući se vaše djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade u Gospodinu našem Isusu Kristu, pred Bogom i Ocem našim.” Sigurno je da su Solunjani imali i vjere i nade i ljubavi, ali je sigurno da tih kreposti nisu imali u svoj punini. Pa ipak, Pavao ih hvali za ono što imaju. Izraz je to ljubavi, naklonosti i poticanja na dobro. Pavao će u ovoj istoj poslanici, a i u Drugoj poslanici Solunjanima navesti i ono što u njih nije dobro. Međutim, Solunjani su se mogli uvjeriti da ih Pavao voli kao svoju djecu, pa su iz njegovih usta opomene shvaćali kao spasonosan poticaj prema dobru. Tko od nas znade tako se tankoćutno odnositi prema bližnjemu? To doista nije lako. Međutim, uvjereni smo da milost Kristova po Duhu Svetome djeluje u nama da možemo nasljedovati Pavla i još više Krista Gospodina pa da druge prihvaćamo s ljubavlju. To je najsigurniji put. To je Božji put i put Božjih ljudi.