29. nedjelja kroz godinu (B) – homilija
Uvod i pokajnički čin
Povijest ljudskoga roda, povijest je ratovanja. Ljudi se od početka svoje povijesti nadmeću i izdižu jedni iznad drugih. Čovjek se u svojoj zločestoj naravi želi uzdizati na račun drugih, želi biti velik, želi vladati. Od toga dolazi svako zlo. Danas nam Isus govori o nečem posve suprotnom: o služenju. O služenju iz ljubavi koje onda ne može biti robovanje, nego nasljedovanje samoga Krista koji služi i predaje se za nas. O svemu tome govori nam danas Božja riječ. Htjeli bismo da rosa te Božje riječi učini naše duše plodnima i pogodnima da u nama izrastu svakovrsni dobri plodovi. Zato ćemo na početku ove svete mise zazvati na nas milosrđe Gospodnje.
- Gospodine, stvorio si nas na svoju sliku, sebi slične. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, ti si bio poslušan i ponizan sve do smrti na križu. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti nas pozivaš da te nasljedujemo u dobroti, služenju iz ljubavi. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Mala djeca se vrlo brzo nauče prepirati. To zna biti gotovo zabavno u braće i sestara. Njima je osobito važno znati tko je stariji ili jači ili pametniji i zato se stalno nadmeću. Pa se onda često čuje kako jedno drugome kaže: Nisam ja tvoj sluga! Naravno, djeca iskreno govore ono što stariji – možda prikriveno – čine u još jačoj mjeri. Ah, biti prvi, biti poglavar, gledati kako ti drugi služe i ulaguju se…
Nije tako među vama
Ni apostoli nisu bili slobodni od toga. Čuli smo danas u evanđelju (Mk 10, 35-45) kako su braća Ivan i Jakov htjeli u Isusa osigurati sebi prva mjesta među apostolima, tako da oni u Isusovom kraljevstvu budu prvi uz njega. Pri tome su oni mislili na to kako će Isus osnovati ovozemno kraljevstvo gdje bi oni onda bili Isusovi prvi pobočnici… Naravno, to je samo izazvalo ogorčenje među ostalim apostolima. Zašto baš njih dvojica? Po čemu bi oni bili vredniji, dostojniji ili sposobniji? Isus ih smiruje i poučava: Znadete da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama!
Kao prvo, Isus govori o onima koji sebe smatraju vladarima. Dakle, oni se samo smatraju vladarima a, zapravo, to nisu. Nikada čovjek čovjeku ne može biti vladar, na što god se on pozivao. Samo je jedan Gospodar i Gospodin. Upravo zbog toga veli Isus da velikaši vladara drže narode pod vlašću. Dakle, silom i nasiljem. Nije to Božje kraljevstvo, nije to Božji naum s čovjekom. Zato Isus veli da tako ne smije biti među njegovim učenicima. U trenutku kad čovjek samo pomisli da ima vlast nad drugim čovjekom, i nesvjesno je povrijedio Božje veličanstvo.
Tko hoće među vama da bude najveći, neka vam bude poslužitelj
Vladati nad drugima? Značilo bi to nametati nekome ono što se protivi njegovim željama. Znači postaviti se iznad nekoga, znači biti mu gospodar. Da idemo korak dalje, čovjek i nesvjesno želi zagospodariti drugima, baš kao što stavlja životinje u svoju službu, prema vlastitim prohtjevima. Je li to naravno? Je li to ljudski? Zar je Bog stvorio ljude da bi se nadmetali jedni s drugima, da bi se jedni drugima nametali, da bi provodili svoju volju? Znamo što onda slijedi: nasilje (prikriveno ili izravno) sve do ratova… Prisjetimo se: prva je čovjekova napast bila upravo ta da je odbio pokoriti se Bogu i služiti mu. Teolozi smatraju da je jedini i strahoviti grijeh palih anđela i bio u tome što nisu htjeli služiti. Ustrajali su u svojoj oholosti i – vječno propali. Čovjek čovjekom ne bi smio vladati. Nije nas Bog takvima htio. On nas je stvorio na svoju sliku, sebi slične. A Bog je strpljiv, dobrostiv, Bog je ljubav. Bog nas je stvorio da u ljubavi služimo jedni drugima. Zar je služba iz ljubavi robovanje? Nipošto! Pitajte mladu majku, osjeća li se ona ropkinjom svoga dojenčeta? Pitajte zaljubljene parove, osjećaju li se oni poniženim robovima dok jedno drugome čine na stotine sitnih usluga? Jesam li ja vaš rob dok vam tumačim Božju riječ? Robuje li liječnik pacijentima, učitelj učenicima, vozač putnicima? Tamo gdje je ljubav, nema straha, nema robovanja. Pavao je tako s ponosom pisao da je sluga, gotovo rob, doulos Isusa Krista. Uzvišeno je služiti. To je jedini put. Tako danas veli Isus: Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga.
To je Božja mudrost, sakrivena od očiju i pameti ovoga svijeta. Zato mi želimo u ljubavi služiti jedni drugima. Čovjeku malene vjere, čovjeku koji ne razumije ili ne želi razumjeti, može izgledati da se kinjimo i mučimo dok obavljamo svoje dužnosti, dok besplatno pomažemo, praštamo, činimo dobro… Nekome rad naših misionara može izgledati kao tlaka i robovanje, drugome hrabar stav blaženoga Alojzija Stepinca koji se dao za Crkvu i svoj narod može izgledati kao užasno robovanje – ta završio je u tamnici! Međutim, svjedoči nam na drugom mjestu Pavao, on se upravo predao kao žrtva paljenica, predao za svoje vjernike, a time i za Krista. Služiti Kristu, i služiti Kristu u svojim bližnjima znači kraljevati.
Sin Čovječji nije došao…
Zvuči nestvarno? Neodrživo? Evo, sam nam Gospodin Isus daje najuzvišeniji primjer. Zašto bismo mi, u konačnici, trebali služiti jedni drugima? Veli Isus: Ni Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge. Nema nam boljeg i jasnijeg puta od puta našega Gospodina Isusa Krista. On je bio poslušan Josipu i Mariji. On je služio svome narodu propovijedanjem i mnogim čudesima. On je, vjeran svome Ocu i svojoj službi sama sebe za nas predao. Zato je na koncu uzvišen iznad svakog stvorenja. Ne trebamo i ne možemo mi sami sebe uzdizati. Naš je stvoritelj i uzdizatelj – Bog. On nas je stvorio sebi slične, ona nas je odredio za vječnost, on nas u svome Sinu čini članovima svoje obitelji. A nas poziva da nasljedujemo poniznost i služenje našega Gospodina Isusa Krista. Samo tako ćemo dospjeti do vječne nagrade. Konačno, veli naš Gospodin Isus: Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen (Mt 23,12).
