Petak, 21 siječnja

29. nedjelja kroz godinu (B)

1


Iz 53,2a.3a.10-11


Starozavjetni odlomak uzet je iz Izaijine tzv. četvrte Pjesme o sluzi Gospodnjem. Ono što je u prethodne tri Pjesme naznačeno kao iznenađujuće – da će Sluga Gospodnji doživjeti neuspjeh, biti odbacivan i čak trpjeti – u Četvrtoj pjesmipoprima novi razvoj: trpljenje i smrt Sluge shvaćeni su kao sastavni dijelovi iskustva vjernosti vlastitom poslanju. Sluga nema sjajnu pojavu, ničeg glamuroznoga na njemu nema. Kako može izgledati kada se pojavi korijen iz zemlje sasušene? Već sama njegova pojava suprotna je onome što čovjek za sebe priželjkuje. I prije negoli je oslikan njegov usud, Sluga je označen određenom pogođenošću onim manje poželjnim. Kao dodatak nevoljama „loše startne pozicije“, dolazi spoznaja: bit će pritisnut bolima! No, nakon opisa njegove pojave i patnji na vidjelo dolazi da ih je prihvatio dobrovoljno. Štoviše, prorok naviješta uzdignuće Sluge koji će biti ponižen i ubijen. Bog drugačije razmišlja i vrednuje nego čovjek! Ono što je za čovjeka manje poželjno i na prvi pogled manje vrijedno, Bog uzima kao put da se postigne vrhunsko dobro! Na koncu Izaija otkriva duboki razlog ovog, za Izraelca zbunjujućeg i zastrašujućeg, programa: nedaće koje treba podnijeti nisu slučajne niti besmislene nego u prvi plan dolazi zastupnički karakter Sluginog trpljenja i smrti – on je ponio grijehe mnogih i opravdat će mnoge. Ponajprije svoje progonitelje a potom druge. Sluga se svojim podnošenjem udaraca i neuračunavanjem krivice nasilnicima pridružuje Božjem projektu spasenja čovjeka.

Iz ovog Božjeg drugačijeg vrednovanja pojedinih stvarnosti ljudskog života  na vidjelo dolazi spoznaja da patnja nije samo kazna za grijeh, kao što su to zastupali raniji slojevi starozavjetne misli (tzv. teorija retribucije), nego poprima spasenjsku vrijednost za patnika, ali i za druge – temelj postaje mira (šalom), tj. na pomirenje i opravdanje mnogih s Bogom. Iznenađujuća novost ovog teksta na razini starozavjetne objave je u tome što najavljuje Božju sposobnost spašavati čak i putem slabosti i trpljenja Sluge. Time se utemeljuje teorija o zastupničkom trpljenju i spasenju (redemptio vicaria) gdje pojedinac uzima na sebe grijehe naroda, što će svoj puni razvoj dobiti u novozavjetnoj Isusovoj žrtvi na križu.


Mk 10,35-45


Na temelju prethodnih reakcija Isusovih učenika, ne začuđuje dijalog u odlomku Evanđelja po Marku. Isus je nedaleko Jeruzalema, mjesta za kojeg im je rekao da će u njemu doživjeti poniženje, mučenje i smrt… Sada su prijeteći događaji tako blizu, gotovo pred vratima… Međutim, Njegovi učenici ne proživljavaju dramu svoga Učitelja. Iako razum govori da će se dogoditi nešto neželjeno (jer koliko god raste broj učenika, raste i protivljenje Isusu), iako im je On sam to najavio… Upravo u ovim trenucima do izražaja dolazi u čovjeku duboko zapretana ambicija – biti moćan, zauzeti prve pozicije, biti netko i to bez obzira na način i trenutak! Dok se On bliži vrhuncu predanja Ocu u smrt za ljude, oni su na vrhuncu borbe za prva mjesta! Za moć koja to nije. Za ono što samo nalikuje veličini. Toliko je jaka ambicija da nikada ne prestaje.

Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim? Nisu Isusa zamolili u stilu „molimo Te“ nego prva mjesta traže kao nešto na što imaju pravo (F. Armellini)! Bez da se pitaju što znači kraljevstvo Božje i kakvi su principi života u njemu! Isus im prvo postavlja jasnu dijagnozu: ne znate što ištete! Stoga ih vraća upravo na principe: možete li piti čašu…krstiti se krstom..? Čaša je znak nečijeg dostojanstva, društvene pozicioniranosti, ali i simbol usuda koji je s tim povezan. Krštenje jest uranjanje u teškoće pa i smrtnu pogibao te potom izranjanje na novi početak. Mogu li živjeti i umrijeti onako kao Isus? Misle da mogu. U beskrajnoj nježnosti Isus im priznaje da će piti Njegovu čašu i biti kršteni Njegovim krstom – kao da oni to mogu po sebi, kao da i sudjelovanje u njegovu životu, smrti i uskrsnuću nije Njegov dar. No, dobiti prva mjesta u Kraljevstvu nije stvar zasluga niti ljudskih obzira. To je Očev dar…kao i sve ostalo.

Dva brata, Ivan i Jakov, htjeli bi da se odnosi u Kraljevstvu Božjem uređuju po uzoru na zbivanja u zemaljskim kraljevstvima (otkud su sigurni da bi prema takvim kriterijima zaslužili prva mjesta?). A Isus Crkvu osniva upravo zato da promijeni kriterije ponašanja u zemaljskom društvu! Jer Njegova Crkva jest prodor Kraljevstva koje treba preobraziti našu stvarnost. Ostala desetorica se ljute na braću, dakle nisu ni oni imuni od zaraze ambicijom! Najuži krug Njegovih učenika jest ni manje ni više nego direktno suprotstavljen logici Crkve i Kraljevstva! Evanđelje šokira. No, koliko god da su učenici zbunjeni, rastreseni pod naletom nagona i ambicija, još više – i to pozitivno – šokira Učitelj! On ih gleda i – podnosi ih. Iščekuje njihovo sazrijevanje. Stoga ovaj evanđeoski odlomak, dok oslikava nutarnje nesnalaženje učenika i potrebu napredovanja, istovremeno priča priču o Isusovoj beskrajnoj strpljivosti sa svojim sporim i sebičnim učenicima. Da, Sluga Gospodnji opravdat će mnoge… Počevši od svojih najbližih. Toliko je uviđavan i dobrohotan da je pravo oslobođenje učenikovoj opterećenoj savjesti i svijesti o vlastitoj nemoći i ograničenosti. Svojim hajdete za mnom prepunim nade uvijek iznova rađa želju učenika da učini novi korak, bliže Kraljevstvu. Preporađa one koji imaju preporoditi svijet!