29. nedjelja kroz godinu (C) – homilija
Uvod i pokajnički čin
Kada molimo, mi uglavnom tražimo od Boga nešto za sebe i za svoje. Božja nas riječ, međutim, uči da je molitva, zapravo, razgovor s Bogom, traženje njegove volje za nas da bismo se mogli njoj prilagoditi i podrediti, da bismo bili Božji i sada i u vječnosti. To je tajna našega života, to je otajstvo naše vjere. Pokajat ćemo se za sve svoje grijehe, da bismo i danas Božju riječ o molitvi mogli čuti, razabrati i prihvatiti, te da bismo ova sveta otajstva mogli dostojno proslaviti.
- Gospodine, Ti si naš Otac, pun sućuti i ljubavi za nas. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, vršeći volju svoga Oca za nas si položio svoj život. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti nas pozivaš da, poput Krista, uvijek slijedimo tvoju volju da bismo s Kristom mogli biti i proslavljeni. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Nije lako propovjedniku govoriti o molitvi. Pa kako će i biti, kad sama hrvatska riječ molitva lako može odvesti u krivi smjer. Sama riječ znači moliti, znači doslovno: prositi, tražiti, zahtijevati nešto što mi treba. Molim za zdravlje, za uspjeh, za napredak i onda očekujem da to od Boga i dobijem. A gle, u Svetom pismu molitva prvenstveno znači davanje hvale Bogu. Pa ipak, kao da nas današnje evanđelje (Lk 18, 1-8) potiče na to da molitvu shvaćamo onako kakvo ona ima značenje u hrvatskom jeziku. Mi ustrajno i s pouzdanjem molimo, a onda Bog postupa prema našim molitvama. Tako, u današnjem evanđelju Isus u prispodobi opisuje suca koji čini dobro udovici samo zato da mu više ne dodijava. I onda, veli Isus, ako tako postupa nepravedni sudac, koliko li će više Bog uslišati one koji njemu svednevice vape.
Bog nas čuje
Međutim, u nekim zgodama našega života izgleda nam kao da nas Bog ne čuje, kao da je okrenuo lice od nas. Pa se onda pitamo, kamo odlaze naše molitve? Čuje li nas Bog? Tako se u Svetom pismu opisuje zgoda, kako se Ilija natjecao s Baalovim svećenicima na brdu Karmelu. Oni su podigli jedan žrtvenik sa žrtvenom životinjom, a Ilija drugi. Trebali su zazivati svatko svoga Boga da ognjem s neba spali žrtvu. Kako su Baalovi svećenici uzalud dozivali svoga boga, Ilija im se narugao: Glasnije vičite, jer on je bog; zauzet je, ili ima posla, ili je na putu; možda spava, pa ga treba probuditi! (1Kr 18, 27). I nama se ponekad čini da nas Bog ne čuje, da nas je ostavio na čekanju, da mu u tome trenutku nismo najvažniji, da smo dosadna derišta, da smo mu dodijali… Razumljivo je da ovako koji puta razmišljamo. I biblijski je pisac znao tako razmišljati. Evo što, između ostaloga, stoji u Psalmu 77:
Je li njegova dobrota minula zauvijek,
njegovo obećanje propalo za sva pokoljenja?
Zar Bog je zaboravio da se smiluje,
ili je gnjevan zatvorio smilovanje svoje?
I govorim: „Ovo je bol moja:
promijenila se desnica Višnjega.“ (Ps 77, 9-11)
Ovo je razmišljanje tako ljudsko, tako razumljivo. Ta i Isus je u trenutku svoje najveće muke zavapio riječima Psalma 22.: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? (Mt 27, 46; Ps 22, 2). Međutim, to je trenutak muke i tjeskobe. Duboko u sebi znamo i vjerujemo: Bog nas čuje. Sveto je pismo prepuno primjera iz kojih se vidi da Bog itekako čuje, vidi i zna. Tako u onom istom psalmu gdje se vidi ljudska zdvojnost, čitamo poruku nade: Glasom svojim Bogu vapijem, glas mi se Bogu diže i on me čuje. (Ps 77, 2). Zato Isus danas veli kako uvijek valja moliti i nikada ne sustati. Vjerujemo i znamo: Bog je sve stvorio, Bog sve vidi i sve zna, Bog sve čuje. Tako se u jednom drugom psalmu gotovo duhovito veli: Shvatite, lude u narodu: bezumni, kad ćete se urazumiti? Onaj što uho zasadi da ne čuje? Koji stvori oko da ne vidi? (Ps 94, 8-9).
Bogu je stalo
Ima onih koji ne vjeruju ili koji sumnjaju u opstojnost Boga u kojeg kršćani vjeruju. To su oni koji se rado stranom riječju nazivaju agnosticima. Ti, dakle, agnostici, rado će potvrditi da ima Nešto ili Netko, da ima neka Sila koja je iznad svega, da postoji, ako baš hoćemo, Bog koji sve vidi, sve zna, sve može. Međutim, reći će oni, taj Bog je toliko uzvišen, toliko visok i dalek, toliko iznad nas i našeg ovozemnog blata, da ga ni najmanje ne zanima što radimo i čime se mučimo. Međutim, osnova naše vjere, osnova Kristova nauka jest upravo to, da je Bog milostiv, da je Bog dobrostiv, da je Bog ljubav, da je Bog, kako to rado veli istočna liturgija – Čovjekoljubac. U Svetom pismu Bog govori da nas voli više nego što bi mati mogla voljeti svoje dojenče, više nego zaručnik zaručnicu, više nego otac sina. Toliko puta Pismo govori da nas Bog voli unatoč naših ludosti i grijeha, unatoč toga što mi njegovu ljubav nipošto ne zavrjeđujemo. Tako preko proroka Bog govori za svoj narod: Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi (Hoš 11, 4). Konačno, u Novom zavjetu dovršena je za nas ljude slika o Bogu. Veli sveti Ivan: Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav (1 Iv 4, 8). Kakvi god da jesmo, važni smo Bogu. Što god mi činili, važni smo našem Bogu. Kakva god bila naša zahvalnost prema Bogu, Bog nas voli. Bezuvjetno, beskrajno, neograničeno, vječno. Bog ne može ne ljubiti. Baš kao što svjetlost ne može ne svijetliti.
Prihvatiti nedokučivo – volju Božju
Sada dolazimo do onog ključnog i najtežeg. Bog sve zna i sve vidi. To vjerujemo. Bog je blagonaklon, Bogu je stalo, Bog nas voli. Naravno da i to vjerujemo i da želimo vjerovati. Ali, kako onda razumjeti današnju Isusovu prispodobu? Veli da će Bog obraniti svoje izabrane, koji dan i noć vape k njemu. A iskustvo nas uči da nije baš uvijek tako. Ne govorimo, naravno o molbama i molitvama da čovjek dobije na kladionici ili takvim nekim stvarima. Govorimo o vapaju majki za zdravlje svoje djece, govorimo o molitvama za prestanak rata i nasilja. Govorimo o silnim uzdisajima ljudi i žena koji žude za mirom, slogom i ljubavlju u braku i obitelji. Koliko ima strašnih ljudskih tragedija i koliko neprospavanih noći… I ne bude onako kako se čovjek moli… Što da, na primjer, kaže svećenik kad mu ljudi izlažu svoje velike nevolje? Da im dade naputak, da učine ovo ili ono, da se zavjetuju, mole, idu na hodočašće…, pa da će Bog sve učiniti prema njihovim molitvama? Da im da recept pa da siguran i djelotvoran lijek podignu u nekoj crkvi ili svetištu? Mnogi bi to htjeli. Ali to tako jednostavno ne ide.
Ima nešto u molitvi što ne zapažamo i ne želimo vidjeti. Molitva je, kako spomenusmo na početku, u prvom redu, zahvaljivanje. Međutim, molitva je iznad svega drugovanje s Bogom, molitva je nastojanje da čovjek pokuša spoznati Božju volju i prema njoj živjeti. O čemu se radi? Kao što nas je Bog stvorio, tako Bog ima za svakog od nas poseban naum, posebno poslanje. Pogledajmo. Bog je Blaženu Djevicu Mariju izabrao i odredio da bude mati našega Spasitelja. Bog je odredio i pozvao apostole da slijede Isusa i da budu navjestitelji Radosne vijesti po cijelome svijetu. Bog je pozvao đakona Stjepana, da prvi položi život za Isusa. Konačno, Bog je odredio da njegov Sin bude za nas razapet i pokopan. I u čemu se sastojala Isusova molitva, koja je uzor svake dobre molitve? Jednostavno u tome da spozna volju svoga Oca i njoj se podvrgne. Veli Isus: Onaj koji me posla sa mnom je i ne ostavi me sama, jer ja uvijek činim ono što je njemu milo (Iv 8, 29). I opet: Ne tražim svoje volje, nego volju onoga koji me posla (Iv 5, 30).
Pa što je, onda, nama činiti? To isto. U molitvi tražiti da spoznamo volju Božju za sebe. Božje je volja, naravno, u prvom redu, da se odreknemo svakoga zla i grijeha. Božje je volja da živimo po evanđelju. Božja će volja, zacijelo, biti i sve ono što nas u životu zadesi, a što je posvema izvan našeg utjecaja. Dobro, ako baš želimo biti precizni, ne možemo doslovno reći da je Božja volja bila da Juda Isusa izda, a da ga Pilat nepravedno osudi. To je, kako bi rekli stari, Božje pripuštenje. U svakom slučaju, nije bez Božjeg sveznanja i dopuštenja sve ono što nas u životu zadesi. Pa kao što je Isus prihvatio nepravednu osudu, shvativši to, u konačnici, kao volju svoga nebeskoga Oca, tako i mi prvenstveno po molitvi i u molitvi nastojimo svoju volju uskladiti s Božjom. I to nas onda ispunja savršenim, posvemašnjim mirom. Kakve god bile moje nevolje ja vjerujem: Bog vidi, Bogu je stalo, Bog je uz mene, on na meni ispunja svoju volju koja je na čudesan i meni često nedokučiv način za me spasonosna i sada i u vječnosti, upravo onako kako to psalmist veli:
Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni (Ps 23,4).
