Petak, 27 studenoga

29. nedjelja kroz godinu (C): Vjera na zemlji


Vjerujem da nam svima pomalo idu na živce svi ti različiti katastrofičari. Jedni nas plaše nuklearnim ratom, drugi genetski modificiranom hranom, treći globalnim zatopljenjem. Oni „duhovni“ katastrofičari govorit će o propasti morala i svih dobrih običaja, o urušavanju svih ljudskih vrijednosti… Po sebi je neobično da se takvi glasovi čuju i među kršćanima, dakle, među onima koji bi trebali propovijedati evanđelje – radosnu, veselu vijest. A Isus naviješta upravo radosnu vijest. Tako jednom prilikom govori da molitve duboko u sebi ne mogu ostati neuslišane, jer je Bog dobrostiv i jer mu je bliska ljudska nevolja (Lk 18, 1-8). Pa onda ipak s malo opreza govori o svom drugom dolasku: „Ali, kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“

To je temeljno, rekao bih. Ta što je čovjek bez vjere i nade? Tko bi ujutro uopće ustao iz kreveta, kad ne bi vjerovao da nešto može učiniti za sebe i za svoje bližnje? Pa ipak, toliko nas sve skupa obuhvaća određeni pesimizam i malodušje! Pa onda govorimo o lošim društvenim, političkim i gospodarskim prilikama, o tome da je sigurnost u Europi bitno ugrožena, da nam je zdravstveni sustav loš… Jednom riječju, vremena su veoma teška. Međutim, pogledajmo iskreno, kada su to bila dobra i laka vremena? Za vrijeme Turaka? U vremenu Franje Tahija i Matije Gupca? Za vrijeme cara Franje Josipa? Ili u onim vremenima kada si za vic o Titu mogao završiti na Golom otoku? Jesu li to bila sjajna vremena onda, kada su u Osijeku svakodnevno padale granate? Pa ipak, u svim je tim vremenima bilo i radosti i smijeha i nade i optimizma. Ljudi su se ženili i udavali, rađali su i odgajali djecu, djeca su se igrala, mladi su se zaljubljivali, postojale su zabave i blagdanska veselja.

Možda nam se čini da bi sve bilo sjajno kada bismo imali bruto nacionalni dohodak kao Švicarska, zdravstvenu zaštitu kao Njemačka, vojnu silu kao Sjedinjene Države, životni standard kao Švedska… Očito tako misle oni koji lako napuštaju i posao i kuću u Hrvatskoj i idu za boljim standardom u ove navedene zemlje. Varaju se. Mir i radost je u čovjeku. Mir i radost – to je stanje duše. To je stil života. To je vjera. Vjera u Boga i vjera u to da naš život ima smisla i da ga vrijedi u radosti živjeti i u kamenom dobu i u vremenu Rimskoga carstva i za vrijeme Turaka, jednako kao i danas – u Hrvatskoj kakva već jest, naša, lijepa naša i nezamjenjiva.

Vjere nam treba. Potražimo je duboko u sebi i naći ćemo i mir i radost.