3. korizmena nedjelja (A) – homilija
Uvod i pokajnički čin
U počecima svijeta, veli Sveto pismo, Duh je Božji lebdio nad vodama. Bog je spasio svoj izabrani narod provevši ga kroz vode Crvenoga mora. Naš je Gospodin Isus Krist svojim krštenjem vodu posvetio i učinio je djelotvornim znakom spasenja u krštenju koje primamo. Danas nam Božja riječ na poseban način predstavlja vodu kao snažan znak spasenja podsjećajući nas kojom smo vodom u krštenju oprani i kojim smo Duhom u tom istom krštenju preporođeni. Neka nas na početku ove svete mise Gospodin očisti od grijeha i učini nas dostojnima svojih otajstava.
- Gospodine, Ti si našega praoca u vjeri, vjernoga Nou, spasio od općeg potopa. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, za sve one koji u tebe vjeruju, postao si izvorom vode žive. Kriste smiluj se!
- Gospodine, ti nas pozivaš da ostanemo vjerni milosti i Duhu što smo po krštenju zadobili. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Čitamo u životopisima nekih svetaca kako su tijekom svoga života Boga tražili, kako su se silno trudili pronaći istinu, kako su bili sretni kad su je otkrili, te kako su onda žarko nastojali živjeti prema tome što su otkrili. Međutim, kad pogledamo malo bolje u spise tih ljudi, vidjet ćemo, da se tek čini da su oni Boga našli. Ne. Bog je njih potražio i našao, Bog ih je pozvao, a oni su odgovorili.
Kako ti, Židov, išteš piti od mene?
To je osobito vidljivo iz ovog evanđelja (Iv 4, 5-42). Pogledajmo. Isus je u Samariji. Za dnevne vrućine sjedi u hladu Jakovljeva zdenca. Za svakog Židova je to pomalo neugodna situacija, jer, znamo, Židovi i Samarijanci nisu se međusobno podnosili. Uto dođe neka Samarijanka zahvatiti vode. Kad – gle! – Isus od nje ište vode. Žena je veoma iznenađena. Kao prvo, zato što se on, Židov, obraća Samarijanki. Drugo, smatralo se nepriličnim da se muškarac u javnosti obraća nepoznatoj ženi.
Ovo nam zvuči poznato. Takav je Isus. Zanima ga samo čovjek i njegovo dobro. Ne osvrće se na obzire. I tako Bog uvijek čini. Mi ljudi mjerimo i premjeravamo, mi ljudi sudimo i prosuđujemo, mi ljudi čudimo se i zgražavamo. Bog ne. Za Boga ne predstavlja nikakvu poteškoću da među apostole pozove progonitelja Pavla, ili da prvak apostolski bude kolebljivi Petar. Za Boga je posve razumljivo da veliki grešnik postane biskup, da teški ovisnik o drogama postane svećenik. Bogu je posve prihvatljivo da mladi ljudi sumnjive prošlosti postanu divni roditelji. Bog se ne zgraža nad grijehom, ne podliježe ljudskim predrasudama. Bog je savršen Otac, on je prava Ljubav. On nas prihvaća kao što normalan roditelj prihvaća svoje dijete u svakom slučaju i bezuvjetno.
I sada dolazi važna pouka za nas. Upitajmo se. Ako nas Bog ne odbacuje, zašto bismo mi sami sebe odbacivali? Ako Bog ne diže ruke od nas, zašto bismo mi to sami činili? Ako Bog vjeruje u nas, zašto mi sami – uz Božju pomoć – ne bismo vjerovali sami u sebe? Ako Bog prihvaća kao svoje dijete našega brata, sestru, susjeda, kolegu s posla, zašto ne bih i ja tu osobu prihvatio kao ljubljeno Božje dijete, vrijedno pažnje i poštovanja?
Kad bi ti znala dar Božji…
Isus onda veli: Kad bi ti znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli. “Daj mi piti”, ti bi od njega zaiskala i on bi ti dao vode žive. Živa voda, kao što znamo, označava izvorsku vodu, onu koja ne presušuje, koje uvijek ima. Međutim, baš kao što i mi to često činimo, žena ne želi pojmiti, ne želi vjerovati. Ne prepoznaje u Isusu Božji glas. Počinje se rugati. Veli: Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Žena gleda samo ovozemnim očima. U slici žene koja ne vjeruje, možemo vidjeti sebe. Oči su nam u tolikoj mjeri usmjerene samo prema ovoj zemlji, da zato toliko puta kažemo, kako je nešto nemoguće. I to nam onda bude izlika da ostanemo u starim navikama. Pa onda velimo, da nam je nemoguće odreći se ružnih riječi ili ogovaranja, da nam je nemoguće izbaciti svaku laž iz našega života, da je nemoguće u današnjem vremenu ostati pošten u poslovima, da je nemoguće održavati bračnu vjernost, da je nemoguće redovito se moliti i ići na misu. A Isus u evanđeljima opetovano govori: Ljudima je nemoguće, ali ne i Bogu. Ta Bogu je sve moguće. Ostaje, dakle, samo pitanje, koliko mi uopće vjerujemo da je u nama Božja sila i Božja mudrost.
Gospodine, vidim da si prorok
Samarijanka nije vidjela u Isusu ništa posebno. Međutim, odjednom je na prilično neugodan način shvatila, da pred njom ne stoji samo običan čovjek. Isus je, naime, pokazao da mu je poznat njezin život sa svim neugodnim pojedinostima. Žena je, naime, živjela u više izvanbračnih veza… I tek sada, kroz stid i nelagodu žena priznaje: Gospodine, vidim da si prorok. I onda, da ne bi morala govoriti o svojoj grešnosti, žena vješto skreće temu sa svoga života na prijeporna vjerska pitanja između Židova i Samarijanaca.
U ovom korizmenom vremenu i mi u tome možemo sebe vidjeti. Tek kad se dogodi neka nevolja, počinjemo Boga tražiti. Kad udarimo glavom u zid, kad nas pritisnu nevolje, kad bolno shvatimo da smo grešnici, jer smo iznevjerili svoju obitelj ili svoje prijatelje, jer smo upropastili svoje zdravlje ovisnostima o piću, klađenju, ispraznim zabavama, jer smo posvema zanemarili svoju obitelj. I sada, kada nam sve to dolazi na naplatu, shvatimo da smo goli, baš kao prvi ljudi nakon grijeha. I onda velimo: Gospodine, vidim da si prorok. Međutim, u tome trenutku ne bismo se trebali dati u mudrovanja oko nekih duhovnih putova i smjerova, oko problematike u Crkvi i sličnih stvari, koje ne zadiru izravno u naš vlastiti život. Kad nam Gospodin ukaže na našu golotinju, onda je jedino mudro njemu se obratiti, zatražiti njegovu pomoć i onda nastojati stvarno urediti vlastiti život, a ne gubiti vrijeme načelnim raspravama o grešnosti Crkve, o pokvarenosti društva, o nedostojnosti nekih svećenika i tome slično. Želimo urediti svoj život. Zato želimo ići za Isusom. On je izvor vode žive. I privlači nas njegova riječ: Tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.
Po svetom krštenju, mi smo okupani tom vodom života. Mi pijemo s toga izvora života slušajući Božju riječ i slaveći Kristova otajstva u Bogoslužju Crkve. Dao Gospodin da se ovih svetih korizmenih dana vratimo svome izvoru – Isusu Kristu. Što god nam nudili, znamo i vjerujemo – samo je u njega izvor životni.
Današnji odlomak govori kako su nakon toga mnogi Samarijanci iz onoga mjesta povjerovali u Isusa. I on je u njih ostao dva dana. Neka nam svima Bog dade milost, da nakon ove mise Isus ostane u nama i mi u njemu cijeli život i cijelu vječnost.
