Četvrtak, 20 siječnja

3. korizmena nedjelja (A): Neće ožednjeti nikada


Čitanja: Izl 17, 3-7; Ps 95, 1-2, 6-9; Rim 5, 1-2.5-8; Iv 4, 5-42


Sve do nedavno žene su imale težak zadatak: nositi vodu s izvora ili bunara koji je često bio dalek. S takvom jednom ženom razgovara Isus na Jakovljevom zdencu. Ona je zacijelo tu mučnu zadaću svakodnevno obavljala. Bilo je podne, precizira evanđelist Ivan. Isus joj veli: „Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.“ Žena je pomislila da Isus govori o izvorskoj vodi, odnosno o rješenju za puno jednostavniju vodoopskrbu. Međutim Isus misli na nešto posve drugo. Veli: „Tko god pije ove vode opet će ožednjeti. A tko bude  pio vode koju ću mu ja dati, neće ožednjeti nikada.“

Pogađa nas ta riječ. Evo. Za tolikim stvarima žudimo i žeđamo, a što više postignemo, to smo više žedni. Našu žeđ ne može utažiti ni slava, pa makar za nama ludovale na tisuće poklonika; ni moć, pa makar vladali cijelim kontinentima; a niti bogatstvo, sve da posjedujemo godišnje proračune najbogatijih zemalja… Naše je srce nemirno i bezdano, ono duboko u sebi žudi za nečim što nadmašuje sva ljudska iznašašća, sve naše tehničke igračke, sva bogatstva ovoga svijeta. Jer, što god zadobili, već sutradan smo još žedniji. Duboko u sebi mi zapravo žudimo za Onim od kojega dolazimo i koji nas čeka na koncu ovozemnog putovanja. Čovjek čezne za Bogom od kojega sve proizlazi, što god o tome govorili naši agnostici i oni koji bi to htjeli biti. Tražiti Boga, živjeti po Božjim zakonima i po onome čemu nas evanđelje poučava, to znači tažiti žeđ svoje duše.

Mudar, duhovan čovjek zna: zemaljska su dobra Božji darovi, oni su tek naznaka onih darova o kojima Biblija kaže: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.“ A Augustin, kojemu je Bog dao da u malo riječi puno kaže, veli: „Ti si nas stvorio za sebe, [Bože] i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.“