3. korizmena nedjelja (B) – nacrt za homiliju
Uvod i pokajnički čin
Bog nas poziva da slušamo njegov glas, da vršimo njegove zapovijedi. I Sin je čovječji bio podložan tim zapovijedima i pokazao nam svojim primjerom da se po vjernosti i poslušnosti dolazi do slave uskrsnuća. Zamolimo Gospodina da nam udijeli ustrajnosti, vjernosti i ljubavi da vršimo njegove zapovijedi.
- Gospodine, ti si po Mojsiju svoj narod poučavao svome Zakonu. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, ti si uvijek činio ono što je tvome Ocu milo. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti nas pozivaš da budemo vjerni tvojim zapovijedima, osobito zapovijedi o ljubavi prema tebi i bližnjemu. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Nikad se nećemo složiti glede pedagogije. Neki će i dalje uporno tvrditi da je šiba iz raja izašla, da drugi će psihologizirati i smatrati da su jedini problem djece isključivo postupci roditelja, pa kad roditelji ne bi griješili, djeca bi bila savršena. Eh, kad bi tako bilo. Kad bi tako bilo onda bismo i mi ljudi bili savršeni, jer nam je nepogrešiv i prepun ljubavi (štoviše, sama ljubav) naš roditelj i Otac – Bog. Međutim, mi jesmo kakvi jesmo i onda nam Bog ipak daje podsjetnik, zapovijedi i zabrane, daje nam ono što se obično naziva Deset zapovijedi (Izl 20, 1-17).
Nemoj
Bog u zapovijedima nešto izričito brani. Zabranjuje čovjeku štovati nazovibogove, nego samo njega. Zabranjuje isprazno izgovarati njegovo ime, zabranjuje ubijati, krasti, davati lažno svjedočanstvo, pohlepno željeti tuđe stvari. I onda se mi ljudi postavljamo kao djeca. Strašno nam smeta što netko ograničava našu slobodu nekakvim zabranama. Ljutimo se govoreći: „Nismo mi malena djeca…“ Pa valjda znamo što nam je činiti, ne treba nam netko to dokazivati, zabranjivati i ograničavati nas. Današnji je čovjek, čini se, posebno alergičan na zapovijedi i zabrane, jer mu se čini da sam najbolje zna što je za nj dobro, a što loše. I u tome smo prilično samouvjereni. Netko bi možda pomislio da takve zapovijedi imaju smisla za primitivne ljude, za one neobrazovane, divlje, za barbare… Današnjem se čovjeku može činiti da je svaka zabrana tek ograničavajući čimbenik čovjekovog razvoja, slobodnog leta njegova duha. Pa ipak, Bog toliko puta veli: „Nemoj!“
Poštuj
Bog nešto i naređuje. Nalaže nam da svetkujemo njegov dan, da poštujemo oca i majku. I onda možemo pomisliti kako je i to nekako zastarjelo. Poštovati dan Gospodnji u smislu pohađanja mise ne izgleda nam baš nekom osobito važnom stvari. Jer, pravdamo se, mi poznajemo toliko divnih ljudi koji na misu ne idu i toliko zločestih ljudi koji su redovito na misi. A Bog ipak uporno govori da poštujemo njegov dan, a glede euharistije Isus uporno podsjeća: „Ovo činite meni na spomen!“
Ljubi i čini što hoćeš
Pa gdje je onda rješenje? Augustin je jednom rekao: „Ljubi i čini što hoćeš“, a Isus to sažima u dvije zapovijedi poznate još u Starom zavjetu: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim…, a bližnjega svoga kao sebe samoga.“ Ova prva je najveća i prva zapovijed, a ova druga je prvoj jednaka, veli Isus. Pa što će nam onda sve ostale zapovijedi, pogotovo neke crkvene odredbe?
Kako na to odgovoriti? Evo primjera. Pretpostavimo da se jedan bračni par, dakle muž i žena doista svim srcem vole i poštuju. Treba li njima netko izvana objašnjavati što im je činiti da iskazuju jedno drugome poštovanje i ljubav? Ne baš. Njihova ih potpuna ljubav sigurno vodi u tome da znaju što im je činiti da njihova ljubav još poraste. Isto bismo mogli reći i za čovjeka koji savršeno, svim srcem voli Boga i bližnjega. Trebaju li njemu dodatne zapovijedi i dodatni napuci? Stvarno ne. Pa u čemu je onda poteškoća? Može biti dvojaka.
Ohladnjela ljubav. Tu se nekako svi nalazimo. Čovjek isuviše često dopušta da ga zlo obuzima, tako da mu se nekako i pogled zamagli i da sam zapravo i ne bi znao što mu je činiti. Zato mu je najsigurnije slijediti zapovijedi, baš kao što mudar vozač na nepoznatoj cesti poštuje znakove. I to je redoviti, sigurni, mirni put spasenja: čovjek u jednostavnosti srca slijedi Božje zapovijedi i naputke Crkve.
Lažna svetost. Ovo je puno opasnije. Čovjek je uvjeren kako savršeno ljubi Boga i bližnjega, pa prema tome on sam dobro zna – i bez ikakvog autoriteta Crkve – ono što je za nj dobro. I onda, pouzdajući se u svoju umišljenost, čini zlo i sebi i drugima, zaboravljajući da pismo veli: „Bog se oholima protivi, a poniznima daje svoju milost.“ Upravo kod velikih svetaca imamo primjer da su mirno i bez mrmljanja prihvaćali odredbe Crkve iako su na posve određenim područjima daleko nadmašivali praksu velikog dijela vjernika. Nisu u svijetu tražili potvrdu svoje „svetosti“ niti su sebi u svijetu htjeli priskrbljivati slavu, nego su „u poniznosti srca jedni druge smatrali višima od sebe“.
Prisjetimo se. Kada su u nekoliko navrata ljudi pitali Isusa što im je činiti da baštine život vječni, Isus je odgovorio jednostavno: „Vrši zapovijedi“, a onda je, kao dodatak, koji vršenje zapovijedi pretpostavlja, nekima pojedincima uputio poziv da ga iz bližega slijede.
Naš mali put
Upravo nam se taj put spasenja čini najjednostavnijim, najlakšim, najponiznijim i najprokušanijim: slijediti zapovijedi i nauk Crkve. Pri tome, naravno, ne smijemo zaboraviti na Pavlov zaključak: „A povrh svega ljubav. To je vez savršenstva!“
