3. listopada


Dvije su godine značajne po nadnevku 3. listopada: 1946., kada je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac održao svjedočki govor pred komunističkim sudom u Kačićevoj u Zagrebu. Posvjedočio je za Isusa Krista, Sina Božjega, za kojega su autentični vjernici spremni umirati, za Blaženu Djevicu Mariju kao zemaljsku Majku utjelovljenoga Sina Božjega, za čvrstu i neprekidivu vezu hrvatskih katolika sa Stolicom Svetoga Petra u Rimu. Posvjedočio je jednako junački protiv zlodjela komunističke vlasti.

Druga je značajna godina 1998. s nadnevkom 3. listopada kada je papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici pred 300.000 vjernika posvjedočio za nadbiskupa Stepinca uzdignuvši ga kao Mučenika obredom beatifikacije na čast oltara.

Kao što postoji mudra poslovica s negativnim značenjem: U čemu tko griješi, u tome će biti i kažnjen (usp. Mudr 11,16), tako postoji i pozitivna uzrečica: U čemu tko čini veličajna djela u tome će biti i proslavljen. Gospodin Isus u Svetoj noći s Velikoga četvrtka na Veliki petak u Getsemanskom vrtu, reče učenicima svojim: Molite da ne padnete u napast. Te se od njih odmače „koliko bi se kamenom dobacilo“ (Lk 22,41), pade na oba koljena pa se moljaše: „Oče, ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!“ (r. 42). Tu, kod toga kamena, pala je definitivna odluka. Isus kao čovjek sa svojom ljudskom voljom volio bi ne ići na ljudski sud i križ, ali on svoju ljudsku volju podlaže Očevoj volji i planu. Sluša Oca nebeskoga i moli ga za snagu da kao Jaganjac Božji ponese sav „Grijeh svijeta“ (Iv 1,29) na svojim ramenima, da bude osuđen, raspet i umre. Gospodin je Isus, nakon svoga slavnog Uskrsnuća i 40-dnevnoga boravka i ukazivanja na zemlji do svoga Uzašašća na nebo, doživio da se našao upravo tu, u tom Maslinskom vrtu, kod onoga kamena, pozvao učenike k sebi, dao im posljednju oporuku i s toga kamena uzašao u nebo u Očev dom.

Kada promatraš nadbiskupa Stepinca 3. listopada ’46. na optuženičkoj stolici u Zagrebu, čini ti se kao gorušičino zrno Istine pred „šumama i gorama“ bezbožne komunističke Laži. Nije ispunio komunističku mjeru godina osude, jer ga je Bog pozvao u svoj vječni dom nakon 14 godina zatvora i zatočeništva, ali nakon što s pozornice ode broj 666 (Otk 13,18), ukaza se Stepinčeva zvijezda 3. listopada ’98.

Jakov Blažević (1912.-1996.), javni tužitelj u sudskom postupku protiv nadbiskupa Stepinca, na upit Postulatora Stepinčeve kauze, msgr. Batelje: „Kako se osjećate pred činjenicom da će Crkva kardinala Stepinca proglasiti mučenikom?“, odgovori: „Kako ćete to vi učiniti, kada prsta na nj nismo stavili!“ (Bogoslovska smotra, 2-3/1999., str. 213). Blažević misli da se blaženim mučenikom postaje samo ako progonitelji „prst“ stave na žrtvu! Papa Ivan Pavao II., sveti, u propovijedi pod sv. Misom beatifikacije reče da je Stepinčeva „smrt uzrokovana dugotrajnim patnjama koje je podnio: zadnjih je petnaest godina njegova života bilo obilježeno neprekinutim nizom zlostavljanjâ posred kojih je odvažno izložio vlastiti život radi svjedočenja za Evanđelje i za jedinstvo Crkve“. Znači da se čovjeka može 15-godina dugotrajnim patnjama u neprekinutu nizu „zlostavljati“, a da se na nj ni „prsta“ ne stavi!

Nadbiskupov govor 3. listopada ’46. sve je to jače odsijevao što je komunistički ekran bio zamračeniji Nepravdom i Neistinom. Papa u Mariji Bistrici 3. listopada ’98. reče za blaženoga Stepinca: U njegovu liku sažeta je cijela tragedija koja je pogodila Europu tijekom ovog stoljeća, obilježena velikim zlima fašizma, nacizma i komunizma. U njemu blista u punini katolički odgovor: vjera u Boga, poštovanje čovjeka, ljubav prema svima potvrđena praštanjem, jedinstvom s Crkvom vođenom Petrovim nasljednikom!

Stoga: isključiva komunistička vlast i državna joj tvorevina nestaše, a povijest dade za pravo nadbiskupu Stepincu
i rehabilitacijom u Hrvatskom saboru 1992.
i beatifikacijom u Mariji Bistrici 1998.
i poništenjem nepravedne presude u svim točkama 2016.

Neka blaženi Alojzije zagovora kod Boga sve one koji se njemu utječu!

R.