3. nedjelja došašća (B) – nacrt za homiliju
Uvod i pokajnički čin
Duboko vjerujemo da je riječ koju čitamo u misi prava Božja riječ i to riječ koju nam Gospodin upravo u tome trenutku upućuje. Htjeli bismo i danas otvorena srca čuti tu Božju riječ, u srce je pohraniti i u životu provoditi. Zato ćemo zamoliti Gospodina da nas učini dostojnima.
- Gospodine, ti si svome narodu nekoć govorio po prorocima. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, u punini vremena utjelovio si se među nama kao živa Božja Riječ. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti nam i danas progovaraš po Duhu koji prebiva u tvojoj Crkvi. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Tko je dobar trener mladih igrača-početnika? Prvenstveno onaj koji u mnoštvu prosječnih pojedinaca može prepoznati budućega rekordera. Tko je dobar poslovni čovjek, dobar političar? To je čovjek koji prepoznaje talente svojih suradnika i sukladno tome povjerava im određene zadatke. Kada jedan narod pokazuje zrelost i mudrost? Onda kad prepozna osobu koja ih može povesti u pravome smjeru.
Gospodnji pomazanici
Danas smo u prvom čitanju (Iz 61,1-2a.10-11) pročitali znameniti odlomak iz Knjige Izaije proroka: “Duh Gospodnji na meni je, jer me Gospodin pomaza…” Svi su starozavjetni proroci imali toga Duha Gospodnjega, bili su pomazani njegovom mudrošću i njegovom snagom. Na tome se zapravo temelji cijelo Sveto pismo, otuda njegova bogoduhost. Budući da su proroci, evanđelisti i ostali svetopisamski pisci bili nadahnuti Duhom Božjim, mogli su onda i propovijedati i prenositi pa i zapisivati Božju riječ.
Nadalje, mi znamo i vjerujemo da i u Crkvi počiva taj isti Duh Gospodnji. Crkva je čuvarica Božje riječi i navjestiteljica Božjega kraljevstva. No, idemo li još dalje, vidimo da je svatko od nas primio Duha Svetoga i da ga i nadalje prima slavljem svetih sakramenata. Prema tome, mi smo uronjeni u svijet Duha Božjega, Gospodnja riječ i danas odjekuje. Valja samo otvoriti svoje uho, slušati je i poslušati.
Krist je Pomazanik
Od svih starozavjetnih proroka – pomazanika Gospodnjih, Isus je onaj jedini Pomazanik po kojemu i u kojemu svi pomazanici prije i poslije njega primaju snagu i poslanje. On je Pomazanik, pisan velikim početnim slovom, dakle, Pomazanik – Krist – Mesija. Upravo to danas naglašava Ivan Krstitelj (Iv 1, 6-8.19-28). Naime, on, Ivan, priznaje da on nije Krist, nego samo Glas onoga koji viče u pustinji da se pripravi put Gospodinu.
Prepoznati i prihvatiti Pomazanika i pomazanike
Ovo je ključno pitanje. Naravno da svi načelno vjerujemo da je Isus i Krist i Spasitelj i Sin Božji. Naravno da svi – načelno – prihvaćamo sva evanđeoska načela. Naravno da onda prihvaćamo i Crkvu – Tijelo Kristovo u kojoj prebiva isti Duh našega Gospodina Isusa. Međutim, u praksi, taj nam Duh ostaje nekako zamagljen. Sveto nam pismo svjedoči kako je ono Bog “progovorio” i preko Bileamove magarice, kako je govorio preko tolikih ljudi, pa čak kako je i nepravedni veliki svećenik Kaifa prorokovao da Isus ima umrijeti za narod. Očito je da nam gotovo svakodnevno Bog progovara. Zar ne, da nam pojedina Božja riječ koji puta posebno sjedne na srce? Zar ne da od svojih najbližih čujemo kakvu opomenu, kakav poticaj? Zar nam se ne događa kako nam nesvjesno koji puta i naša djeca govore i otvaraju nam oči o našim sitnim i krupnim manama? Zar ne, da se Bog svakodnevno koristi tolikim prigodama da nas potakne na obraćenje, da nas usmjeri prema dobru? A mi, slabi ljudi, ne želimo čuti kako npr. i prečesto govorimo nedolične riječi, kako nam se olako događa da lažemo, da budemo zavidni. I prečesto smo nestrpljivi, nepopustljivi, bezosjećajni, sebični, lijeni za svoje ljudske i vjerske dužnosti. I prečesto nam se događa da zanemarujemo osobe koje doista ne bismo trebali. Ukratko, nakupilo bi se puno toga i krupnijega i sitnijega. I što se događa? Bog nas redovito opominje preko svojih pomazanika. Nije to ni Ivan Krstitelj, ni Izaija, ali taj Božji glas dopire do nas preko svećenika, preko roditelja, prijatelja, preko bračnog druga, preko vlastitog djeteta. I onda, poput starih Židova, “ubijamo” svoje proroke, a onda im dižemo spomenike. Možda je u tome smislu i nevolja ovoga našega naroda što ne razaznaju glasove ljudi koji nam govore ono što Bog od nas očekuje, nego se možda priklanjamo glasovima koji nam više gode ušima.
Glas Gospodnji i danas odjekuje među nama. Njegov smo glas mogli čuti i u današnjim čitanjima. Dao Gospodin da taj glas nađe pravog odjeka u našim srcima.
