Portal katoličkih teologa
3. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju

3. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Mi znamo i vjerujemo da je Bog uvijek s nama. Međutim, Crkva nas uči da je Bog među nama na osobit način prisutan između ostalog kada se u zajednici čita njegova riječ. Tako mi, dok na svetoj misi npr. čitamo evanđelje, vjerujemo da sam Isus snagom Duha Svetoga progovara našemu srcu. Evo, i danas ćemo tu riječ čuti i danas ćemo, Božjom milošću, proslaviti ova sveta otajstva. Zato ćemo zamoliti Gospodina da nas učini dostojnima ovoga slavlja.

  • Gospodine, ti si nekoć govorio ocima po prorocima. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, u punini vremena tvoja je riječ odjekivala ovom zemljom. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti i danas snagom Duha Svetoga progovaraš srcu svoga naroda. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Ljudi su nekoć mislili, a i danas neki tako misle, da se čovjek mora dobrano namučiti ne bi li do Boga došao i Božju mudrost dosegao. A mi kršćani znamo da puno više nego što bismo mi i mislili da možemo do Boga doći, Bog nama prilazi i Bog se oko nas trudi i Bog nama progovara. Cijelo Sveto pismo Božja je riječ upućena svome narodu i izraz je Božje milosne volje da se približi čovjeku i podari mu spasenje. Zato je Crkva izuzetno cijeni cijelo Sveto pismo i u njemu traži nadahnuće za sve što čini i jest. Današnja nam čitanja u tome smislu govore na topao i ljudski način.


Sav narod plakaše


Ima trenutaka koji su jednostavno ganutljivi, trenutaka kada se ne može suzi odoljeti. Evo nam dirljivog prvog čitanja (Neh 8, 2-4a.5-6.8-10). Prisjetimo se. Izabrani je narod boravio u progonstvu oko 70 godina. Bili su izgubili i svoju domovinu i svoje kraljeve. Bio im je srušen hram, ostali su bez svoga ponosa. Kada su bili izgubili gotovo svaku nadu bilo im je omogućeno da se vrate. I što su našli? Razrušenu zemlju, razrušen hram, ili ono na što bi se mogla primijeniti ona izreka iz naše povijesti, našli su „ostatke ostataka nekoć slavnog kraljevstva“. Pa ipak, eto, bili su na svome, spremni da ponovno izgrade svoju zemlju i obnove svoj ponos. I, evo, čuli smo u prvom čitanju, svećenik Ezra je sabrao povratnike na otvorenom prostoru, jer hrama nije bilo. Načinili su „besjedište“, dakle, povišenu govornicu odakle su svećenici tijekom cijelog prijepodneva čitali narodu Božju riječ. Svećenici su čitali knjigu Zakona i onda je tumačili. Naime, ta je knjiga, naravno, bila pisana na hebrejskom jeziku, a narod je taj svoj drevni jezik u prognanstvu zaboravio i počeo se služiti aramejskim jezikom, jezikom koji je bio doduše sličan hebrejskom, ali ipak drugačiji i tuđinski. Narod je plakao od ganuća. Plakao je što su konačno u svojoj domovini. Plakali su što Božju riječ mogu bez straha i progonstva slušati u svojoj zemlji. Plakali su i od tuge što su svoj jezik zaboravili, pa im se mora tumačiti. Plakali su i od sreće, jer, eto, Bog im ponovno progovara preko svoje riječi, uzima ih opet za svoj narod, budi u njima onu nadu, da nisu uzalud bili njemu vjerni u tuđini, da su oni i dalje izabrani Božji narod. Plaču od ganuća, jer su u progonstvu naučili da se neće Bogu umiliti ni sjajem svojega hrama, ni svečanošću svoje hramske liturgije, ni veličinom kraljevske vojske, nego samo svojim vjernim srcem.

Svećenici ih sokole, neka ne tuguju, nego neka budu sretni što su dočekali da im u njihovoj domovini Bog progovara, što su dočekali da obnovljena i čista srca Božju riječ slušaju. svećenici ih potiču da se raduju i da si priušte blagdanski objed kod svojih kuća. Sviće nova svjetlost!


Naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati


Danas smo također čuli početak Lukinog evanđelja (Lk 1, 1-4; 4, 14-21). Luka piše nekom plemenitom čovjeku, Teofilu, kako je svoje evanđelje napisao nakon dugog i pomnog proučavanja. Veli Luka: „Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.“ Pri tome je ime Teofil ovdje znakovito. To ime, naime, znači „Božji prijatelj“ ili „Bogoljub“, a time se zapravo odnosi na svakoga koji Boga ljubi i koji želi biti njegov prijatelj. I jednostavna nam je, a u isto vrijeme duboka poruka danas: kao što je ono Bog govorio svome narodu poslije prognanstva te je narod od ganuća plakao, tako i nama Bog govori na osobit način svaki put kad se u zajednici vjernika Božja riječ navješćuje. I doista, kada bolje razmislimo i kad si bolje predočimo što se to pred nama zbiva, ponekad bismo i mi da proplačemo od ganuća. Bog nam govori. Isusova riječ odzvanja među nama. Kao što je ono njegova riječ odzvanjala Galilejom i u jeruzalemskom hramu, tako i sada romoni njegova riječ među nama, pa nam govori, pa nam tumači, pa nas opominje, pa nas sokoli, pa nam srca ispunja nadom i radošću. Jer, znademo i vjerujemo – u riječi Božjoj koja se u zajednici vjernika navješćuje snagom Duha Svetoga progovara nam sam Bog i progovara svakome srcu koje mu se otvara.


Danas se ispunilo ovo Pismo


I evo, već u sljedećem odlomku današnjeg evanđelja pripovijeda nam Luka kako je ono Isus u Nazaretu u sinagogi pročitao odlomak iz Knjige proroka Izaije koji govori o tome kako se Božja riječ upućuje malenima, bolesnima, porobljenima. I veli Isus: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima“. S pravom to Isus veli. On je ispunjenje svih Pisama. Ali ta Isusova riječ vrijedi i danas među nama. Među nama se, naime, ispunja. Zato je silno važno slušati Božju riječ otvorena srca. Nije to tek riječ nekoć davno zapisana o nekim davnašnjim događajima koje je lijepo čuti, nego je to svaki put riječ upravljena nama. Zato i u svečanijem bogoslužju u ophodu unosimo Knjigu evanđelja, zato svećenik tu istu knjigu s poštovanjem poljubi nakon što pročita evanđeoski odlomak, zato nakon svakog pročitanog odlomka kažemo „Riječ je Gospodnja“, iako je tu knjigu napisao Marko ili Luka ili koji drugi biblijski pisac. Bog nam povjerava svoju riječ. Zato neka nam dade mudrosti i poniznosti da tu riječ sa strahopoštovanjem slušamo, u srce primamo i u životu provodimo.