Utorak, 15 lipnja

3. nedjelja kroz godinu (A)

Iz 8,23b-9,3

Izaija želi snažno podcrtati razliku između onoga što se događa u vrijeme pisanja ovoga teksta i onoga što nosi budućnost. Sadašnjost je bila obilježena velikim širenjem Asirije ondašnjim Srednjim Istokom, sve do sjevernih područja Izraelovih teritorija. Plemena Zebulun i Naftali iskusili su okupatorovu desnicu, razaranja, nasilje, deportacije… Sve ove teškoće Izaija naziva tamom. I tada, kada je narod izgubio snagu i razloge za nadu, prorok počinje naviještati dolazak svjetlosti. Cijela knjiga proroka Izaije posvećena je razmatranju dvije epohe: onoga što je bilo u vrijeme suda, okupacija, sužanjstva te nevoljâ s njima povezanih i, na drugoj  strani, vremena obnove, podizanja ruševina te otkrivanja Božje prisutnosti usred svoga naroda. Međusobna nasuprotnost ovih zbivanja ocrtava se i u ovom odlomku.

Gospodin će skinuti s njih jaram, sve ono što su im drugi i što su si međusobno nametnuli. Iz nastavka Izaijina teksta vidimo da on svjetlom smatra Ezekiju, novoga kralja koji će kao Davidov potomak sjesti na prijestolje. Ipak, on neće donijeti Izraelu vojno-politički mir. Kroz stoljeća smjenjivat će se okupatori tako da kršćansko čitanje ispunjenje ovoga proroštva vidi u Isusu iz Nazareta. On donosi početke Kraljevstva Božjeg i tako najavljuje kraj svim okupacijama i eksploatacijama čovjeka.

1Kor 1,10-13.17

Pavao je začuđen nad podjelama u korintskoj crkvenoj zajednici. Jasno daje do znanja da se ne slaže s takvim procesima, ali u ovom stadiju obraćanja Korinćanima još ne nudi rješenje za njihovu podijeljenost. No, retoričkim pitanjima jasno im posvješćuje problem: nije Pavao (kao ni Apolon ni Kefa) raspet za spas Korinćana. Za njih je raspet jedino Krist i stoga svi trebaju biti Kristovi. Nažalost, kao što je prvim pitanjem Pavao istaknuo, Krist je razdijeljen – umjesto da utvrđuju identitet crkvene zajednice, Korinćani ga svojim ponašanjem razbijaju. Kako može onaj tko je kršten u Kristovu smrt i uskrsnuće pripadati nekome drugom? Ne znači li pripadnost drugom da je napustio Krista? Kraljevstvo Božje koje je došlo u Korint očituje se Pavlovim odbijanjem da postane lider. Za razliku od svjetskih tronova, autentičan Kristov apostol odbija takav privilegij čak i ako mu ga drugi nude! Umjesto gospodarenja, on će služiti njihovoj vjeri, doprinositi njihovu sazrijevanju. Čak i kada bude zbog toga prezren, on će ustrajati – biti s njima i za njih!

Mt 4,12-23

U liturgijskoj smo godini A, što znači da sve do Adventa čitamo uglavnom Evanđelje po Mateju. Odlomak koji smo upravo čuli nas uvodi u Isusovo javno djelovanje, u Isusov nastup među svojim narodom, pred svojim ljudima.

Pošto smo negdje na početku onoga što bismo mogli nazvati Matejeva storija o Isusu, ne bi bilo loše sada na početku dati neke općenite odrednice njegovog Evanđelja. One su korisne kako za razumijevanje cijelog Evanđelja po Mateju a pogotovo današnjeg odlomka.

Površan čitatelj i slušatelj današnjeg Evanđelja mogao bi pomisliti: gle, kakve lijepe riječi, kakva idilična atmosfera; kako je oko Isusa sve bilo u redu; kako su do njegove riječi držali a ne kao do naših svećenika jer on je bio neusporedivo bolji, atraktivniji, jasniji. Da, to je točno, Isus je neusporediv; on je Put, Istina i Život. Njegova je riječ neusporedivo jasnija, moćnija i dublja od bilo koje ljudske. No, ako je idile i romantike i bilo oko Isusa, ona je bila kratkotrajna i prividna.

Već uvodna napomena kad je čuo da je Ivan predan, povuče se u Galileju navlači na obzorje teški i tamni oblak prijetnje. Ivan Krstitelj je Isusov preteča, prototip; prije Isusovog pojavka njemu je u usta stavljen isti navještaj kojeg će kasnije pronositi i Isus: Obratite jer približilo se kraljevstvo nebesko (3,2; 4,17) I to što je uhapšen na neki način postaje signal – njegova sudbina predznak je Isusove – i Isus napušta Judeju te odlazi na sjever u Galileju.

Prigodom svog krštenja Isus koji je s neba, siđe u Betabari u najdublji Zemljin ambis – u ambis grijeha, svrstao se među grešnike. Sada nastavlja dalje – kreće u Galileju koja je bila smatrana poganskim krajem. Naime, iako su i tamo bili Izraelci, prisutnost pripadnika drugih nacija te krvno miješanje među njima bilo je uzrokom ovakvog gledanja. Poganima su ih smatrali poglavito Judejci – iz Jeruzalema, čistunci. A na kraju će upravo oni razapeti Sina Božjeg.

Sada Isus ulazi još dublje: umjesto geografske depresije Betabare ulazi u tminu Galileje poganske. Kako je dobar Bog, kako on ljubi! Ne susteže se ambisa grijeha, ne izbjegava ljudske tmine, ne boji se uprljati ruke, ne boji se biti osramoćen za svoje. Kakvo srce on ima! Presveto Srce! Što je svetost? Evo, tu su prve lekcije iz svetosti… Svjetlo uđe u Galileju pogansku i tama ga ne obuze (usp. Iv 1,5)! Jer tame u njemu nema nikakve (usp. 1Iv 1,5).

Često se znade Galileja smatrati idealnom fazom Isusovog djelovanja o odnosu na Judeju u kojoj su se dogodili Isusova muka i smrt. To ipak nije ispravno gledište. Već u Galileji se pojavljuju znaci ozbiljnog suprotstavljanja Isusu (9,3-4.11.23-25). U Galileji i o Galilejcima Isus izražava svoj sud (11,16-19) te prijetnje neobraćenim gradovima (11,20-22) pa i Kafarnaumu u kojem se bio nastanio (11,23-24), a i rodnom Nazaretu (13,53-58).

imagesU Galileji Isus stječe prve učenike (4,18-22). Oni će ići s njime i upućivati se u tajne Kraljevstva. Ipak, nakon prvog navještaja muke i smrti učenici prelaze u tihu opoziciju Isusu (16,21-27). Nisu uspjeli savladati sve lekcije iz škole Kraljevstva Božjeg. Isus je to znao i zato im otvoreno kaže da će ga u kritičnim trenucima svi napustiti (26,31-35). Neki će i dok budu svojim očima gledali Uskrslog još uvijek sumnjati (28,17).

Umjesto da su razumjeli otajstva Kraljevstva i da su u njih ušli svojim životom, oni ostavljaju i Kraljevestvo i Isusa. Kao zločinac suđen, kao zločinac od svih ostavljen!

A što je onda sve ono što se tijekom Evanđelja odvija između prvih oduševljenja i konačne bilance napuštenog osuđenika? To je priča o Bogu i čovjeku, o Otajstvu Kraljevstva i ljudskom srcu, o zovu i bijegu, o svjetlu i zatvaranju očiju pred njegovim sjajem. To je priča o životu mom i tvom pred ponuđenim Kraljevstvom, o želji, strahu i nemaru pred njim.

Čitajući je čovjek uči usred šarenila ljudskih želja, problema, ambicija prepoznati put kojim prolazi ljubav Božja, koje je bilo Presvetog Srca, gdje i kako ono bije, koja je njegova frekvencija. Ako je dovoljno hrabar, promatrajući putanju Kraljevstva među ljudima, čovjek može pronaći sebe, primijetiti gdje se i zašto moj put odvaja od puta kojim ide ljubav Božja. Može otkriti putanju i dramu ljubavi Božje u vlastitom životu.

Pođimo danas sa Isusom poput Njegovih učenika i sve više ćemo ulaziti u istinu.

Idimo hrabro kroz priču Evanđelja i njome mjerimo i priču našeg života. Idimo pažljivo od prvih oduševljenja preko zapleta, stranputica nesporazuma, strahova i bjegova. Idimo dok ne opipamo bilo Presvetog Srca i ritam njegovog koraka, dok ne shvatimo gdje je to ljubav Božja ostala osuđena i napuštena u mom životu? Gdje je to žrtvovana mojim idolima?

To je blagoslovljen trenutak: imati hrabrosti i uočiti dubinu drame Božje ljubavi u vlastitom životu! To je sretan trenutak – i ako se počne sve raspadati kad odlučimo sve žrtvovati poradi nje, ostat će samo ono neraspadljivo i neuništivo – ostat će ono što Bog čini i što će trajati zauvijek! Ostat će baš, kao i na kraju Evanđelja po Mateju, ono jedno: Ja sam s vama!

U sve dane, i dobre i loše, i crne i nepodnošljive! Do kraja, do svršetka onog prolaznog i u sve dane neprolaznog, vječnog života!

(više na: www.sveto-pismo.net)