3. vazmena nedjelja (A) – homilija
Uvod i pokajnički čin
Koji puta čovjek neke stvari ne vidi kraj zdravih očiju. Toliki oko njega mu govore, pokazuju mu, ali on jednostavno ne vidi i ne razumije. I onda, odjednom, kao da mu nešto pukne pred očima, u jednome trenutku u jednome hipu shvaća razumije i gleda posve drugačije. Tako je nekako bilo s Isusovim uskrsnućem. Čuli smo na Uskrs kako je onaj ljubljeni učenik – vrlo vjerojatno Ivan – vidio prazan grob i plahte uredno složene i u taj isti čas – povjerovao. Druge smo nedjelje čuli kako je Tomi trebalo puno više da bi povjerovao. I danas Božja riječ govori o slaboj vjeri dvojice Isusovih učenika. Mi bismo, naprotiv, htjeli danas s vjerom i ljubavlju čuti i prihvatiti današnju Božju riječ i plodonosno proslaviti ova sveta otajstva. Zato ćemo se pokajati za sve svoje grijehe i propuste.
- Gospodine, ti si se oduvijek javljao ljudima koji su te tržili iskrena srca. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, ti si se očitovao učenicima u Emausu u lomljenju kruha. Kriste smiluj se!
- Gospodine, ti i nama danas progovaraš u evanđelju koje se naviješta i objavljuješ nam se u euharistiji koju slavimo. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Poznat nam je onaj gorak okus u ustima, ona nemoć i ono razočaranje. Poljodjelac uloži puno: njivu uredi, posije dobro sjeme, a tijekom rasta biljke učini sve što treba. A to stoji i novaca i vremena i truda. I onda dođe elementarna nepogoda i sve, ali baš sve uništi. Jednogodišnji rad i trud ode u vjetar! Još teže izgleda kada se čovjek trudi da završi studij, a u toj struci nikako nema posla niti ima izgleda da će biti… Pa se onda pitamo, u što je čovjek uložio tolike godine…
Prepoznati ga bijaše uskraćeno njihovim očima.
O bezumni i srca spora…
Zacijelo su se tako osjećali Isusovi učenici koji su iz Jeruzalema išli u Emaus (Lk 24, 13-35). Uložili su tri godine svoga života u nasljedovanje Isusa. Krenuli su svom dušom za tim Božjim čovjekom. Iščekivali su Božje kraljevstvo na zemlji. Već su sebe vidjeli kao Isusove suradnike i pobočnike…. I što se na koncu dogodilo? Isus je bio raspet, umro je i bio pokopan. Mrtav. Kao toliki samozvani vođe i samozvani proroci… K tome, da muka bude još veća, neke su žene pripovijedale da je živ. Nisu u to povjerovali. Tako su ta dva plačidruga krenula iz Jeruzalema, vjerojatno svojoj kući da ponovno pokušaju organizirati svoj životni put.
To je tajna Božjega djelovanja. U nekim životnim razdobljima i nama se slično događa. Evo. Uložimo i vrijeme i trud i zdravlje i svu svoju zauzetost za nešto dobro i plemenito. Na primjer, čovjek se – ili žena – trudi oko svoga braka i oko svoje djece srcem i dušom, najbolje i najviše koliko može. I dogodi se baš na tome polju nevolja, nesreća, tragedija. A čovjek se nesebično trudio! Tko to može objasniti? Nitko na zemlji. To se redovito događa kada sami tražimo izlaz, kada se sami mučimo pronaći smisao, kada tako planiramo svoje životne putove kao da Boga nema. Bez Boga i njegova svjetla nalik smo lađici slomljena jedra na beskrajnoj pučini. Uvijek plovimo u krug.
Ostani s nama
I onda, nenametljivo, učenicima se na putu pridružuje Isus. Ne prepoznaju ga. A on im malo po malo otkriva Pisma i razlaže smisao svega onoga što se u Jeruzalemu dogodilo. Tumači im: Kristova smrt nije tragedija, nije nesreća, nije propast. Naprotiv. Upravo po smrti i uskrsnuću Krist spašava i sebe i sav svijet. Ono čime su neprijatelji htjeli Krista uništiti postalo je oruđem spasenja za sav svijet i sav svemir. Ta, tko se to može s Bogom natjecati! Osjetili su učenici Božju snagu i ljubav u njegovim riječima. Zato mu govore: Ostani s nama…
To je put nas vjernika. Krist i nama danas progovara svaki puta kada se u zajednici vjernika naviješta njegova riječ, svaki puta kada čitamo Sveto pismo. Ta nas riječ uvijek iznova prosvjetljuje, sokoli, čisti i hrani. Toliko puta ne možemo sami vidjeti, razumjeti. Tvojem te dobru učim, veli Bog preko proroka. Zato je ludo i nerazumno ljudskom mudrošću objašnjavati temeljna ljudska pitanja. I kada čovjek doživi tu Božju blizinu, tu Božju milinu, govori s učenicima: Ostani s nama… To je put Božjih ljudi. S Bogom svojim hode. Život im je ispunjen smislom, mirom i radošću. Nisu sami. I mi bismo trebali – u duhu – uvijek Isusa staviti pored sebe. Dok hodamo da ga osjetimo kraj sebe, dok razgovaramo s nekim da ga vidimo kao trećega… Ljepota života jest upravo u tome da sve svoje djelovanje začinjam Božjom riječju, Božjom snagom i milošću, Božjom radošću. I to je onda život radostan, smiren, otvoren…
Uto im se otvore oči
I evo. Stigli su u svratište. Sjedaju za stol. I dok im je lomio kruh, prepoznali su ga, a on im umah iščezne s očiju. Snažan je to znak za današnju Crkvu. Učenici su prepoznali Isusa u lomljenju kruha. I to se i danas događa. U lomljenju kruha, u svetoj misi na najbliži način doživljavamo Isusa. Ako čujemo Isusov glas dok se u misi naviješta evanđelje, onda jednako tako susrećemo samog uskrslog Isusa u cjelokupnom slavlju svete mise. Ta što je sveta misa, odnosno euharistijsko slavlje? To je Krist uskrsnuli među nama, to je uprisutnjenje, ostvarivanje našega spasenja po Kristovoj smrti i uskrsnuću. Dok slavimo svetu misu mi na otajstven, ali posvema stvaran način susrećemo Isusa i njegovo spasenje jednako kao ona dvojica učenika u Emausu, jednako kao apostol Ivan pod križem, jednako kao apostol Toma koji je mogao prstom dotaknuti rane na Isusovu uskrslom tijelu…
Zato je za nas euharistijsko slavlje najveće blago. Ono je izvor i vrhunac cjelokupnog života Crkve. Ono će se po Božjem naumu nastaviti u vječnosti. Lijepo je da to blago njegujemo. Nedjeljna euharistija temeljna je zadaća kršćanina, ona je izvor naše nade i radosti, ona je zalog naše vječnosti, ona je bitna oznaka naše vjere. Jer da nema nedjeljne euharistije koja slavi i ostvaruje Kristovo spasiteljsko djelo, kojega bi smisla za nas imalo Kristovo uskrsnuće? Ovako, u svakoj misi, a pogotovo onoj nedjeljnoj, slavimo uskrsnuće Kristovo i uskrsnuće naše, proslavu Kristovu i proslavu našu. Jer, dionici smo njegova uskrsnuća, njegove proslave, dionici smo njegove božanske naravi.
