Petak, 14 svibnja

3. vazmena nedjelja (B) – komentar evanđelja

1


Lk 24,35-48

Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.

Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: »Mir vama!« Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.«

Rekavši to, pokaza im ruke i noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: »Imate li ovdje što za jelo?« Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede.

Nato im reče: »To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.« Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: »Ovako je pisano: ‘Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih,  i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci.


PIŠE: Alberto Maggi; prijevod: dr. sc. Zdenko Ilić


KRIST ĆE TRPJETI I TREĆI DAN USTATI OD MRTVIH


Iako nam ni jedan od evanđelista ne opisuje sam trenutak Isusova uskrsnuća, ipak nam svaki na svoj način donose određene smjernice po kojima zajednice svih vremena mogu iskusiti Uskrsloga.

Današnji ulomak Lukina evanđelja je zaključak događaja dvojice učenika na putu u Emaus. Ovdje, pak, možemo uočiti pet važnih elemenata kao vrijedne smjernice za zajednice vjernika svih vremena.

Prvi element je trenutak kada Isus biva prepoznat po lomljenju kruha. To je aluzija na euharistiju gdje Isus, Sin Božji, postaje kruhom – životnom hranom. Oni koji ga prihvate i postanu kruh koji se lomi za druge – koji postanu životna hrana za druge lomeći vlastiti život – i oni postaju sinovi istoga Boga. U takvoj dinamici primljene ljubavi i ljubavi koja se prenosi drugima dolazi do iskustva Krista Uskrslog. Stoga je prvi element: Krista se prepoznaje u lomljenju kruha.

Drugi element – svaki puta kada se Isus pojavljuje – a to je karakteristika svih evanđelista – on se uvijek stavlja u sredinu. Isus se ne stavlja negdje gore niti ispred što bi posljedično dovelo do hijerarhije između onih koji su mu bliži ili dalji. Isus se stavlja u sredinu, u središte a svi njegovi učenici oko njega. Na takav način očituje se jednakost svih prema njemu. Isus u sredini daje svojim učenicima vlastitu energiju i snagu potrebnu za poslanje.

Treći: kada se Isus očituje, on ne želi mir, ne kaže „mir neka bude s vama“, nego im DAJE svoj mir. A to je sve ono potrebno za puninu radosti svih ljudi. U današnjem ulomku učenici su „zbunjeni i prestrašeni“ jer Isus, koji je za njih mrtav, sada je živ. Zato im Isus nastoji pokazati da nije neki duh nego osoba u kojoj se očituje božansko stanje.

To božansko stanje ne poništava tjelesnost osobe nego ju obogaćuje i transformira. U tom kontekstu reći će sv. Pavao u poslanici Korinćanima: „sije se tijelo naravno, uskršava tijelo duhovno“. Sliku koju nam Luka daje – Isusa kako jede komad pečene ribe – ide tome u prilog.

Da bi se shvatilo što se događa, evanđelista pomalo čudno koristi sljedeću rečenicu: „To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama“. Što to znači: „dok sam još bio s vama“? On je prisutan u tom trenutku ali na drugačiji način. Stoga moguće iskustvo susreta s Uskrslim je za sve vjernike svih vremena – naravno na drugačiji način.

Četvrti: Isus im zatim otvara pamet za Pisma. Kako to? To je već učinio s učenicima na putu u Emaus – tumačeći im. Pisma se trebaju čitati onim istim duhom kojim su i pisana – ljubavlju Božjom prema čovjeku. Da bi se razumjela Pisma, potrebno je u vlastiti život ucijepiti ljubav Božju prema čovjeku na način kako je to i Isus činio. To je način razumijevanja Pisama.

Peti: već smo rekli da Isus svojim učenicima daje snagu i poziva ih van – šalje ih!  Poslanje usmjereno prema svim narodima – i poganima – koje se očituje propovijedanjem obraćenja. Obraćenje je radikalna promjena vlastita života i ponašanja koje se očituje kroz ljestvicu vrednota – ne živjeti više samo za sebe i vlastite potrebe i interese nego se otvoriti prema potrebama drugih.

Takav stav radikalnog prekida s prošlošću i usmjerenosti vlastita života prema dobru drugoga dovodi do otpuštenja grijeha.

Isus završava, pomalo polemično, „počevši od Jeruzalema“. Luka koristi sakralni izraz „Jeruzalem“ koji se odnosi na religioznu instituciju. Tim želi reći da Jeruzalem – religiozna institucija – ima potrebu za obraćenjem kako bi došlo do otpuštenja grijeha.