3. vazmena nedjelja (C) – homilija

3. vazmena nedjelja (C) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Crkva slavi Kristovo uskrsnuće u svakoj svetoj misi, poglavito u onoj nedjeljnoj, a ponajpače u ovo sveto vazmeno vrijeme. Htjeli bismo tu blagu vijest spasenja, kojoj je upravo vrhunac Kristovo uskrsnuće, širiti po cijelom svijetu. Da bismo mogli biti dostojni nositelji i navjestitelji evanđelja, na početku ove svete mise pokajat ćemo se za sve svoje grijehe i propuste.

  • Gospodine, uskrsnućem svoga Sina podigao si pali svijet. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si svoje apostole, kao svjedoke svoga uskrsnuća poslao da po cijelom svijetu naviještaju tvoje spasenje. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti želiš da i mi naviještamo Kristovo evanđelje te tako budemo svjetlost svijeta i sol zemlje. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Što je jedna od osnovnih osobina dobre vijesti? Da se širi. Čovjeku se nešto lijepo dogodi: sretno položi maturu, uspije se upisati na fakultet koji je oduvijek želio, diplomira, dobije posao. Ili, trudnoća i porod proteku u najboljem redu, rodilo se zdravo dijete. Ili, nakon nesreće operacija je dobro prošla, pacijent će se brzo oporaviti. Čovjek nađe dobar posao, dobije nagradu, dobije u igri na sreću… Što čini? govori svima. Želi svoju radost podijeliti s drugima. Kakva bi to radost i sreća bila, ako je čovjek ne bi mogao drugima iznijeti?


Nismo li vam strogo zabranili učiti u to Ime?


Tako je bilo s apostolima nakon Kristova uskrsnuća i nakon što su se ispunili snagom i milošću Duha Svetoga. Vlastitim su ušima slušali Kristov nauk, bili su očevici njegovih čudesa, bili su svjedoci Kristova uskrsnuća. Znali su i iskusili na samima sebi oslobađajuću snagu Kristova uskrsnuća. Bili su uvjereni da Krist svojom smrću i uskrsnućem svakog koji povjeruje već ovdje na zemlji čini dionikom nebeskog kraljevstva koje će se u punini ostvariti u vječnosti. Apostoli su bili sretni i razdragani: to divno iskustvo žele podijeliti sa svojim sunarodnjacima. I zato puni radosti naviještaju, propovijedaju evanđelje – to jest tu radosnu vijest, a sam Krist njihov navještaj potkrepljuje čudesima koja se događaju po rukama apostola. I onda dolazi hladan tuš. Nakon što su apostoli mnoge bolesnike izliječili zazivanjem Imena Isusa Krista, kako nekoliko redaka ranije izvještava ista knjiga – Djela apostolska, veliki svećenik ih daje uhititi. Nakon što su apostoli čudesnim Božjim zahvatom bili izbavljeni iz tamnice, doveli su ih pred Veliko vijeće, ovoga puta ne na silu. I onda, čuli smo danas, veliki im svećenik govori (Dj 5, 27b-32.40b-41): “Nismo li vam strogo zabranili učiti u to Ime? A vi ste eto napunili Jeruzalem svojim naukom i hoćete na nas navući krv toga čovjeka.” Za svećeničke je glavare bilo nebitno to što je Isus nevin bio osuđen na smrt. Nebitno im je što su se po rukama Isusovih učenika događala čudesa. Nebitno im je bila činjenica da u apostolima i po apostolima očito djeluje Božja sila. Za njih apostolski nauk jednostavno nije bio prihvatljiv, kako bi se to narodski reklo sve da iz njeg’ sunce sija. Za njih je jedini problem bilo to što su neki mogli zaključiti da je Isus razapet krivnjom tih istih narodnih starješina.

Oni koji među nama više pamte, znaju jako dobro kako su nam bili zabranjivali govoriti istinu o Isusu Kristu, kako su govorili da je vjera opijum naroda, da služi zaglupljivanju narodnih masa. Iako i danas ima onih koji jednako misle i koji to svoje mišljenje suptilno iznose kroz različita sredstva društvenog priopćavanja, rekao bih da za vjernike prava opasnost dolazi s druge strane. Svijet u kojem živimo sve manje mjesta ostavlja Bogu. Važno je posjedovati sve više i sve bolje. Važno je postići uspjeh, biti popularan. Važno je trošiti, uživati. Opijamo se rastom standarda, trčimo za bogatstvom i slavom. Nije dovoljno imati mobitel, važno je koji je model. Isto je tako s automobilom, komadom odjeće i obuće. Važno je biti slavan, utjecajan, zapažen. I onda kada čovjek progovori o vrijednosti obitelji, o predbračnom moralu, o odgoju djece gdje pored prava postoje i dužnosti, kada govorimo da mladi trebaju imati šanse, ali i odgovornost, kada govorimo o važnosti neradne nedjelje, nedjeljne mise, kada, konačno, govorimo o tome da ne živi čovjek smo o kruhu, onda smo neprilični. Štoviše, spremni su nas i krivično progoniti ako se izjasnimo što mislimo o homoseksualnosti… Problem je na Božić govoriti o utjelovljenom Božjem Sinu, problem je križ u učionicama, problem je govoriti o uskrsnuću. ali je zato jako moderno govoriti o indijskoj duhovnosti (koje Indije i nije vidjelo, ali tko na to gleda!). Moderno je govoriti o horoskopu, visku, gatanju iz karata. Ne brane nam sudski, ali se i mi sami tako lako i olako prilagođujemo ozračju koje odbija Kristovo evanđelje.


Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!


Petar je bio odlučan. Veli: Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima! Bog otaca naših uskrisi Isusa kojega vi smakoste objesivši ga na drvo. Njega Bog desnicom svojom uzvisi za Začetnika i Spasitelja da obraćenjem podari Izraela i oproštenjem grijeha. I mi smo svjedoci tih događaja i Duh Sveti kojega dade Bog onima što mu se pokoravaju. Petar se pokorava Bogu i ne može a da ne naviješta ono čemu je sam bio svjedokom. Slično, na jednom drugom mjestu Pavao veli svome učeniku Timoteju: Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati (2 Tim 4,1-4).

To je naš poziv i naša zadaća. Neće biti dovoljno da naši biskupi pišu pastirske poslanice. Neće biti dovoljno da svećenici to isto propovijedaju na misama. Svaki od nas je pozvan – i ja i vi – životom svjedočiti evanđelje Kristovo. Zato ćemo se u prvom redu truditi svojim životnim stavom svjedočiti da nam je evanđelje najvažnije. Nećemo zato dopustiti da nas obuhvati pomama za bogatstvom, slavom, položajima, potrošnjom. Nećemo dopustiti da nas nadvlada moralna ravnodušnost i popustljivost. Nećemo zanemariti ni sakramente ni molitvu ni istinske obiteljske vrijednosti. Ta mi smo, po Isusovim riječima, sol zemlje i svjetlost svijeta. Konačno, ne treba proklinjati tamu. Treba samo upaliti vlastitu svjetiljku i tama će malo po malo uzmicati.


Odu ispred Vijeća radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime


Konačno, glavari otpuste apostole, nakon što su ih dali išibati. A oni, veli današnji odlomak, odu ispred Vijeća radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime. Upravo to. Veli Isus: Ako su mene progonili, i vas će progoniti (Iv 15,20). To se upravo ostvarilo na apostolima. I to se uvijek ostvaruje na Isusovim učenicima. Ne smo na blaženom Alojziju Stepincu i tolikim drugima koji su u komunističkim zatvorima tamnovali zbog Isusova imena, nego je to progonstvo na poseban način prisutno i danas: nitko nas sudski ne goni ni progoni, ali sredstva javnog priopćavanja itekako rado “razapinju” one koji u prostodušnosti srca brane kršćanske svetinje koje se ne uklapaju u naopaku potrošačku i licemjernu zapadnoeuropsku kulturu. Kao što prijetnje i batine nisu pokolebale apostole, nego su ih, naprotiv, ohrabrile da više i bolje ostanu vjerni evanđelju, tako i nas naše neprilike ne trebaju obeshrabrivati. Zato ćemo uporno čuvati istinu Kristovog evanđelja čuvajući ljubomorno obiteljske vrednote, ostajući vjerni i molitvi i žrtvi i pokori i bogoslužju Crkve uvjereni da nam je poziv kao malenom stadu biti svjetlost svijeta, sol zemlje i kvasac koji širi Kristovu blagu vijest spasenja.