31. nedjelja kroz godinu (A) – homilija

Uvod i pokajnički čin

Svi smo mi pozvani i poslani širiti Kristovo evanđelje. Bog nam povjerava blago svoga spasenja. Međutim, kako bi rekao sveti Pavao, to blago imamo u glinenim posudama (2 Kor 4,7) te nam je paziti da ga ne okaljamo ili upropastimo. Suradnici smo Božji. Zato ćemo se na početku ove svete mise pokajati za sve svoje grijehe i propuste.

• Gospodine, ti si prvom čovjeku povjerio brigu za sve stvoreno. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, ti si širenje Božjega kraljevstva povjerio apostolima. Kriste smiluj se!
• Gospodine, ti i nas pozivaš da budemo radosni navjestitelji i svjedoci tvojega spasenja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

U ona davna proročka vremena, Židovima nije bilo lako ostati vjernima Bogu. Kao prvo, trebali su priznavati samo jednoga Boga, dok su svi okolni narodi bili mnogobošci. Bilo im je, nadalje, zabranjeno praviti bilo kakve likove i kipove božanstva, dok je toga u okolnih naroda bilo u izobilju. Konačno, Bog je tražio od svoga naroda da obdržavaju njegove zapovijedi te da njega, svoga Boga, ljubi iznad svega, a bližnjega svoga kao sebe sama, dok su okolni narodi imali puno slobodniji moral. Uza sve to, Židovi su bili malen narod u moru drugih, velikih i jakih naroda. Velika je, dakle, bila napast, da se preuzmu običaji i vjerovanja drugih naroda. To je izgledalo i jednostavnije i komotnije. I upravo se to u povijesti često događalo: narod je, kako jadikuju proroci, nerijetko trčao za bogovima drugih naroda. K tome, umnažali su i svoje grijehe. Tako, između ostaloga, često nije moglo biti ni govora o ljubavi prema bližnjemu. Zato je bilo i laži i prijevara i ugnjetavanja slabih i nemoćnih…

A sada vas opominjem, svećenici… vi ste s puta zašli

I onda, čuli smo u prvom čitanju (Mal 1, 14b–2,2b.8-10), u vrijeme proroka Malahije, dogodilo se nešto što je upravo prelilo čašu: sami su svećenici prednjačili u kršenju saveza između Boga i njegova naroda. Zato Bog preko proroka Malahije upućuje strašnu riječ upravo svećenicima: Ja sam velik kralj i strašno je Ime moje među narodima. A sad vas opominjem, svećenici! Ako ne budete poslušali, ako ne budete k srcu uzeli da proslavite Ime moje kletvu ću na vas svaliti Ali vi ste s puta zašli, učinili ste da se mnogi o Zakon spotiču. Zlo je došlo do vrhunca. Ako su se i svećenici iznevjerili Zakonu Božjem, što da kažu ostali?

Možda biste sad mogli reći: “Evo, dragi župniče, konačno, Božje Riječi upućene samo Vama. Vi o njoj razmišljajte, a nas ostavite da na miru proslavimo ostatak mise…” Braćo i sestre, ovdje moramo istaknuti dvoje. Prvo: jasno je da Božja riječ treba uvijek doticati i vjernike i propovjednika, a propovjednika još i više. Jer, ako riječ Božja ne dotiče propovjednika, kako će on moći propovijedati? Kad god razmišljam o Božjoj riječi koju trebam navijestiti i propovijedati, uvijek mislim ne samo o tome što je ona značila u vremenu kad je napisana i kako se ona može primijeniti na današnje vjernike, nego razmišljam duboko i o tome, što meni samome ta riječ danas znači. Bez toga bih stvarno bio mjed koji ječi ili cimbal što zveči (1 Kor 13,1). Drugo, riječ je Božja uvijek upućena srcu svakoga čovjeka. Zato nitko ne može reći da se njega ne tiče i ova današnja Božja riječ. Pogledajmo. Bog po proroku posebno prekorava svećenike, one koji poznaju Zakon, a ipak ga krše i tako daju loš primjer. Kad bolje pogledamo, vidimo da smo svi mi po krštenju i potvrdi dionici Kristova svećeništva, da smo svi mi opečaćeni darom Duha Svetoga, da se svi mi hranimo na euharistijskoj gozbi, te da je svaki od nas pozvan biti sol zemlje i svjetlost svijeta. Pa se onda prorokov prijekor na sve nas može i ovako prereći: Ako oni koji su kršteni i krizmani, koji su od malih nogu učili i molitve i Božje zapovijedi, koji slave svete sakramente, koji su, štoviše, nedjeljom uglavnom na misi, ako ti i takvi kršćani uporno krše neke temeljne Božje zapovijedi, što očekivati od onih koji nisu rasli u takvim uvjetima i koji nisu tako odgajani? Prisjetimo se, veli Isus: Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati (Lk 12,48).

Učinih da vas preziru i ponizuju svi narodi

Prorokova riječ i opomena ide još dalje. Dogodilo se nešto što nevjerni svećenici zajedno s narodom nisu mogli očekivati. Naime, oni su napustili Božji Savez, odrekli se svojih ideala, nastojali su se prilagođavati običajima i moralu okolnih naroda, željeli su im se približiti, poistovjetiti se s njima. Ta to su bili moćni narodi, ugledni, bogati, silni, veliki… Međutim, svim time nisu zadobili naklonost tih naroda. Posve suprotno! Umjesto da im se dive, da ih prihvate kao sebi jednake, drugi su ih narodi počeli prezirati upravo zbog toga što nisu čuvali svoje svetinje, što su se rasplinuli i razvodnili, što nisu imali svoga ponosa, što su se prodali i rasprodali, samo da ne budu ono što su bili. Zato Bog progovara narodu po proroku: Zato učinih da vas preziru i ponizuju svi narodi, jer se putova mojih vi držali niste… Drugim riječima, ako Božjem narodu nisu bile svete vlastite svetinje, kako će ih onda drugi narodi poštovati?

Zar ne, da se i ova Božja riječ itekako može primijeniti i na nas, Kristove vjernike? Jurimo i trčimo na Zapad preuzimajući ono najgore od njih, a da u isto vrijeme ne vidimo, kako na tom istom Zapadu drugi narodi itekako znaju poštovati svoje vlastite svetinje. Pretjerano? Ne baš. Pogledajmo. Koje su naše svetinje nama stvarno svete? Ne radi se samo o tome da Hrvatski sabor – u kojem sjede predstavnici našega naroda koji se preko 90% priznaje katoličkim i kršćanskim – donosi zakon koji prezire zapovijed nedjeljnog počinka (dok to npr. Nijemcima ne pada na pamet), ne samo da naš Sabor ne revidira zakon o ubijanju nerođene djece, nego i mi sami nismo vjerni svojim korijenima. Evo. Koju zapovijed nismo u stanju lako i olako zaobići ili prezreti? Što kazati o nedjeljnoj kupovini, o spremnosti da dajemo i primamo mito, što reći o bračnom i predbračnom moralu, što reći o poštovanju prema roditeljima i starijima, što reći o lakoći kojom varamo i krademo i jedni druge i svoj vlastiti narod. Prema tome, ne možemo za svoj nemar kriviti nikoga sa strane… I to je prijekor za sve nas – svećenike i laike – da smo u ovoj ili onoj stvari zaboravili svoj krsni zavjet, svoje krsno opredjeljenje, vjeru koja stoljećima živi u našem narodu. Tako se na nas može primijeniti onaj prijekor koji Gospodin govori u Knjizi otkrivenja: Imam protiv tebe: prvu si ljubav svoju ostavio. Spomeni se dakle odakle si pao, obrati se i čini prva djela (Otk 2,4-5).

Ne riječ ljudsku… nego Božju

Međutim, neće biti dobro da gledamo samo na ružnu stranu našeg vjerskog života. Zar bismo mogli i pomisliti da bi Kristova milost bila uzaludna ili da snaga Duha Svetoga uzmiče pred zlom ovoga svijeta? Evo, u današnjoj poslanici (1Sol 2, 7b-9.13) Pavao hvali vjernike u gradu Solunu. Oni zacijelo nisu bili ni besprijekorni ni bez mane. Pa ipak, Pavao zbog njih zahvaljuje Bogu jer, veli, kad od nas primiste riječ poruke Božje, primili ste ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest, riječ Božju koja i djeluje u vama vjernicima. Ima u nama i Božje milosti, i dobrih dijela i dobrih nastojanja. Potrebno je samo probuditi ono dobro što je zapretano u našim srcima, treba samo obnoviti onaj naš stari zanos, potrebno je samo ugledati se u tolike sjajne primjere iz naše prošlosti, ali i naše sadašnjosti. Toliko je i danas divnih ljudi koji stvarno poštuju Boga i bližnjega, koji znaju praštati, hrabriti, pomagati, priskočiti nevoljniku u potrebi… U takve se primjere trebamo ugledati, I gle, sami ćemo biti mirniji i zadovoljniji, Božji će se anđeli s nama radovati, a i oni sa strane i oni iz daleka osjetit će se potaknutima da i sami krenu putem evanđelja. Dao Bog da se tako Kristovo spasenje širi u svijetu i našim zalaganjem i našom vjernošću.