31. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homiliju

Uvod i pokajnički čin

“Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati”, veli nam Gospodin (Lk 12,48). Nama je mnogo toga dano i povjereno. Odgojeni smo i poučeni u vjeri, preporođeni i hranjeni svetim otajstvima, prosvijetljeni Duhom Svetim… Razumljivo je onda da osjećamo pomalo teret tih Isusovih riječi: puno nam je dano, a toliko puta ne živimo u skladu s onim što nam je povjereno. Evo, danas, htjeli bismo otvoreno poslušati Božju riječ i iskreno i vjerno proslaviti ova sveta otajstva. Zato ćemo se pokajati za sve svoje grijehe i propuste, da Božja milost u ovoj svetoj misi ne bude za nas uzaludna.

• Gospodine, stvorio si nas za sebe, na svoju sliku. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, ti si savršena slika Očeva. Kriste, smiluj se!
• Gospodine, ti nas neprestano jačaš svojim Duhom da budemo tvoje vjerna slika. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Jedna stara priča pripovijeda kako je jedan mladi isposnik i pustinjak došao jednom starom pustinjaku da mu pokaže koliko je napredovao u svetosti. Tako on položi svoj molitveni tepih na vodu, sjedne na nj i počne moliti. Stariji ga, međutim pozove na obalu, baci svoj tepih u zrak, uspne se na nj i počne moliti. Na to je mlađi ostao postiđen, jer to nije mogao i on učiniti. Tada stari pustinjak siđe s tepiha i reče mu: “To što si ti učinio, mogu i ribe. Ono što sam ja učinio, mogu i ptice. A mi smo pozvani na druge stvari.” Ova nam priča izgleda primjerena upravo danas, kada se čini jako važno da se čovjek pokaže sposobnim, uspješnim, lijepim, snažnim… O tome nam, evo, govori i današnje evanđelje (Mt 23, 1-12).

Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena

Isus prekorava farizeje što ljude opterećuju pojedinostima i propisima koje ni oni sami ne mogu izvršavati. Govoreći o pismoznancima i farizejima Isus veli: “Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli.” Dvostruk je njihov grijeh. Oni ljudima, veli Isus, tovare na pleća nesnosna bremena. Takvo breme sigurno nije od Boga. Jer, Bog zapovijeda ono što je moguće, što je ostvarivo, što je čak lako, baš kao što sam Isus veli: “Jaram je moj sladak i breme moje lako! (Mt 11,29). Židovi su u svojoj predaji imali preko šest stotina što zapovijedi, što zabrana. Ako bi ih čovjek sve htio obdržavati, redovito bi upadao u tjeskobu, jer je praktički bilo nemoguće svaku od njih do u tančine izvršiti. I sad se događa s pismoznancima ono što nije lijepo. Uporno opterećuju ljude i njihove savjesti da svaku zapovijed točno izvrše, a u isto vrijeme su svjesni da ih ni oni ne obdržavaju. Upravo prema onoj poslovici: “Po tuđim leđima pedeset batina – nije ništa!” To je, naravno, opomena i za nas. Veliki su ljudi i sveci bili veoma blagi prema drugima, a prema sebi veoma strogi. A u nas grešnika redovito se događa da veoma strogo određujemo što drugi treba učiniti, mjerimo i premjeravamo njihove postupke i njihove namjere, nezadovoljni smo njihovim učinkom, podmećemo im loše namjere. A u isto vrijeme, kad smo mi sami u pitanju, onda imamo tisuće izgovora, opravdanja i često govorimo: “Ovo u mom slučaju nešto je posve drugo…” Koliko smo samo spremni isticati tuđe mane, pogreške, loše nakane… Vrlo dobro znamo što bi trebao ovaj ili onaj član naše obitelji, ovaj ili onaj rukovodilac ili političar… A naše namjere, postupci, želje. Jesmo li zbilja uvjereni da je tu sve u redu?

Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide

Isus nadalje prekorava pismoznance i farizeje: “Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide”. Bilo im je doista da njihova nazovi-pravednost bude uočena. Molili su javno na trgovima, ponosno nosili vjerske znakove, pokazivali kako poste i daju milostinju. A sve to ponajviše radi toga da bi ih ljudi vidjeli i pohvalili. I to je bilo Bogu mrsko. Što je onda nama činiti? Naravno, loše je upadati u samohvalu, loše je živjeti za ispraznom svjetskom slavom, loše je prikazivati se boljim nego što čovjek jest. Pa što onda? Sakrivati svoja dobra djela? Ne. Nije stvar ni u sakrivanju ni u pokazivanju. Dobro valja činiti radi dobra samoga. Koji puta će to ostati nezamijećeno. Hvala Bogu. Koji puta to neće biti moguće sakriti. Hvala Bogu. Jer, pravom je kršćaninu do dobra, a ne prvenstveno da vanjskog priznanja. Eno, Majka Terezija jednostavno nije mogla sakriti požrtvovni rad svojih sestara. Postala je poznata u cijelom svijetu. Dobila je i Nobelovu nagradu. Ali uza sve to ostala je ponizna, jer, stvarno, Božjom milošću, nije to činila radi Nobelove nagrade. Evo još jednog svakodnevnog primjera: zar jedna majka želi doći u novine zato što je cijelu noć probdjela uz svoje dijete? Prava ljubav ne traži izvanjsku pohvalu. To je i naš put. Činiti dobro, vidjeli to ljudi ili ne vidjeli, priznali nam to drugi ili ne priznali. Onda će nam dobra djela biti dobra u Božjim očima.

Tko se god uzvisuje, bit će ponižen

Isusova riječ dalje postaje tvrda. Veli da ne smijemo dopuštati da nas zovu vođama, da nam se klanjaju, da nam govore počasne titule. Zatim zaključuje: “Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.” Zar nam i sam život ne daje dovoljno primjera u tome smislu? Baš kao što reče Gundulić: “Kolo od sreće okreće se…” Toliko je silnika i ljudskih veličina završilo u prašini. Nadalje, zar gotovo svakodnevno ne susrećemo slučajeve gdje je čovjek bio i čašćen i poštovan – sve dok nije otišao u mirovinu… A Isusov je naputak jednostavan i jasan. Onaj tko stvarno želi biti velik, neka bude svima poslužitelj. Pa i Bog tako postupa prema nama. Pogledajmo. Bog je svijet i nas same stvorio radi nas. Dao nam je zemlju da je sebi podložimo. Kao da se dao u našu službu. Nadalje, služio je Bog našem spasenju neprestano opominjući i vodeći svoj narod preko proroka. Moga je dignuti ruke od nas, ali – nije. konačno, Sin je Božji “radi nas i radi našega spasenja sišao s nebesa i postao čovjekom”. Uzeo je lik sluge, “ponizi sam sebe sve do smrti na križu”. Isus se, dakle, posvema stavio u službu našega spasenja. I, kako kaže Poslanica Filipljanima: “Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom” (Fil 2,9). Isus nam je prvi i jedini uzor. Njega slijedimo, njega nasljedujemo, njemu se suobličujemo. Zato je nama u prvom redu važno bogu se svidjeti i njegovu volju činiti. Sve kad bismo i htjeli mi ne možemo sebe uzvisiti. Bog je jedini koji uzvisuje, a njegova je volja uzvisiti jednostavne, ponizne, one koji ljube Boga i bližnjega. tako su u pravu oni sveti ljudi koji kažu da Bogu služiti znači kraljevati. Bog nas je već uzvisio priznajući nas – u Kristu – svojim sinovima i kćerima. I po ovoj svetoj misi izlit će na nas obilje svojih darova. Neka nam pomogne da ih budemo vrijedni svojim služenjem u jednostavnosti.