Portal katoličkih teologa
31. nedjelja kroz godinu (C) – homilija

31. nedjelja kroz godinu (C) – homilija

sveti-pavao


Uvod i pokajnički čin


Poslije svoga uskrsnuća Krist se jedno vrijeme ukazivao svojim učenicima, a onda ga, kako veli Pismo, oblak ote njihovim očima. Međutim, Krist je ostao u svojoj Crkvi. Ali, njemu je najdraže biti vidljiv po kršćanima. Mi, naime, trebamo biti njegova živa slika u ovome svijetu. Teško nam je, jer to toliko puta mi nismo bili. Pokajat ćemo se, zato, za sve svoje grijehe, da bismo tako bili dostojni ovih svetih otajstava.

  • Gospodine, stvorio si čovjeka na svoju sliku. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si paloga čovjeka opet uzdigao svojom smrću i uskrsnućem. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da budemo o ovome svijetu živa slika Kristova. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Vjerojatno vam je poznato kako vrsan trener zna lijepo raditi s mladima, pogotovo s onima nadarenima. Svojim stručnim okom zna vidjeti nadarenost tamo gdje nitko ne vidi, pa ni sam mladi čovjek. Onda ga pozove u momčad, ili u skupinu koja vježba sviranje ili pjevanje uvjeravajući ga da ima u njemu nadarenosti te da se samo taj dragocjeni dragi kamen u njemu treba izbrusiti, da zablista. I onda, ako je trener ili voditelj stvarno stručan i dobar, te ako mu učenik povjeruje i posveti se vježbanju, uspjeh redovito nadilazi sva očekivanja…


Da vas Bog učini dostojnima poziva


Na takav način razgovara Pavao sa svojim vjernicima u gradu Solunu (2Sol 1, 11 – 2, 2). Solun je bio lučki grad u kojem su živjeli ljudi veoma različiti među sobom. Bilo je tu i Grka i Rimljana i Židova i istočnjaka… Bilo je tu i robova i slobodnih i neukih i silno učenih. Isto je tako bila šarolika i malena kršćanska zajednica koja je tek bila nastala. Njihovi sugrađani sigurno i nisu baš vjerovali, da bi oni išta značajnoga mogli u životu postići ili da bi oni i po čemu posebno vrijedili. Međutim, Pavao naglašava, kako ih nije ni našao ni sabrao on, Pavao, nego da ih je Bog pozvao. Pa i sama grčka riječ Crkva – Ekklesia označava zajednicu onih koji su pozvani. Crkva, zajednica vjernika u Solunu – Božje je djelo. Svakoga pojedinoga Bog je pozvao da bude spašen – po vjeri u Krista i po sakramentima koje su primili. Pavao je tu samo posrednik. On je navijestio evanđelje, on je krštavao i slavio Euharistiju, ali Bog je onaj koji je te ljude pozvao, Bog ih je posvetio, Bog ih je po Kristu uzeo u svoju obitelj.

I sada ih Pavao poziva da budu vjerni tom Božjem pozivu. Veli: Uvijek molimo za vas da vas Bog učini dostojnima poziva i snažno dovede do punine svako vaše nastojanje oko dobra i djelo vaše vjere… To je i riječ za nas. Na svijetu smo, jer nas je Bog htio i jer nas je zavolio prije postanka svijeta. Unatoč naših slabosti, Bog nas je pozvao u svoju Crkvu i spasio Kristovom smrću i uskrsnućem po riječi evanđelja i po svetim sakramentima. Mi toga nismo ni vrijedni ni dostojni. Mi sami ne bismo mogli nositi veličinu toga dara i izabranja. Zato i molimo Boga da nas učini vrijednima svoga poziva i dara. To nikada ne bismo smjeli zaboraviti. Naime, opravdani smo besplatno, Božjom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. (Rim 3,24)


Da se proslavi ime
Gospodina našega Isusa u vama


Sada dolazi ono što je još ljepše. Pavao danas govori: Molimo uvijek za vas da Bog… dovede do punine svako vaše nastojanje oko dobra i djelo vaše vjere te da se proslavi ime Gospodina našega Isusa u vama i vi u njemu. Dakle, da se proslavi ime Gospodina našega Isusa u nama. Što to znači? Evo. Bog nas je izbavio od vlasti tame i noći grijeha. On nas je pozvao da budemo novi ljudi. Bog nas u Crkvi i po Crkvi čini svojim sinovima i kćerima. Međutim, za Bog to nije bilo dovoljno. Ne samo da smo očišćeni, prosvijetljeni, ne samo da smo ušli u Božju obitelj, nego nas je Bog odredio da budemo živa slika Kristova. Krist u nama treba biti vidljiv. Kako? Jednostavno. Krist je, naravno, Bog, pravi Božji Sin, ali i pravi čovjek. Savršen Čovjek. On nas je oslobodio od svake nečovječnosti u nama, on nas obdaruje dostojanstvom Božjih sinova i kćeri. Po sakramentima mi postajemo nova stvorenja. Živa je Kristova slika u nama. Prisjetimo se. Na krštenju smo dobili bijelu haljinu. Ona označava ono što Pavao veli za krštenje: Koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste (Gal 3,27). Mi smo se obukli u Krista. Na drugom mjestu veli Pavao: Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! (2 Kor 5,17). Onaj tko svojim životom, svojim djelovanjem, svojom pojavom ne odražava Kristovo lice, taj se baš i ne može zvati kršćaninom. Pravi Božji čovjek tako je prožet i zahvaćen Kristom, da se to mora zamijetiti. Pa kao što je čestito i dobro dijete na ponos roditeljima kao slika njihova odgoja i truda, tako i čestit kršćanin odražava Božju sliku, nadu, utjehu i spasenje u ovome svijetu. Hvala Bogu, da smo u svome životu mogli susreti ljude koji su nam toliko dobra učinili da ih smatramo anđelima, štoviše, slikom i prilikom Božje ljubavi i pažnje. A na to smo svi pozvani po vjeri i po sakramentima.


Ne dajte se uznemiriti


Evo još i zadnje poruke današnjeg drugog čitanja. Veli Pavao: A što se tiče Dolaska Gospodina našega Isusa Krista i našeg okupljanja oko njega, molimo vas, braćo: ne dajte se brzo pokolebati u svom shvaćanju niti uznemiriti ni nekim duhom, ni nekom riječju, ni nekim tobože našim pismom, kao da će sad-na Dan Gospodnji. Što se to zbivalo u Crkvi u Solunu? Isto što i danas. Evo. Znate što rade političari kad žele skrenuti pozornost sa stvarnih problema u državi? Već viđeno: bave se nekim nazovi-problemom poput onoga što je tko kome rekao, je li stvarno gospodin ministar parkirao svoj službeni automobil u zabranjenoj zoni itd. Slično je bilo i u Solunu. Umjesto da se trude oko bratske ljubavi, da nastoje odbaciti ružne poganske običaje, da budu ustrajni u molitvi i nedjeljnoj euharistiji, neki su od njih počeli vjerovati kako će za dan-dva doći kraj svijeta, pa se, eto, ne isplati ni raditi, niti i oko čega truditi. Za takve život kao da je zamro. To se isto s vremena na vrijeme u Crkvi uvijek iznova događa. Gdjekad se jako volimo baviti viđenjima, vidiocima, čudesima, neobičnim stvarima, viđenjima raja ili pakla… silno nas zanimaju skandali u Crkvi i oko Crkve. Ili, najvažnija nam stvar postane neki uski isječak crkvenoga života: određeno „sveto“ mjesto, neki posebni crkveni pokret, neki posebni ljudi, neke posebne pobožnosti, neka zloguka proroštva… A pri tome lako zaboravimo na svoje dužnosti u obitelji, društvu i Crkvi, zanemarimo obitelj, neke temeljne zapovijedi i crkvene odredbe… Treba biti smiren, razborit i mudar. Onako kako u istoj ovoj poslanici Pavao kasnije veli, da svatko treba s mirom raditi i svoj kruh jesti. Jer, pravi Božji ljudi nisu ni po čemu posebni vidljivi, glamurozni… O njima ne pišu novine, njihova se imena ne izvikuju na skupovima. Oni u miru rade i svoj kruh jedu i Bogu zahvaljuju te tako, u jednostavnosti srca, odražavaju milosno, strpljivo i čovjekoljubno lice Kristovo u ovome svijetu.