32. nedjelja kroz godinu (C): Anđelima jednaki
Uvijek se veoma dobro prodaju vijesti o tome da je neka tajna razotkrivena ili da je riješen neki misterij. A tek oni naslovi o životu poslije smrti, pa onda intervjui s onima koji su doživjeli kliničku smrt, vidjeli svijetao tunel ili svoje tijelo na kirurškom stolu! A što tek reći – recimo ipak tako – o vjerskim fanaticima i različitim vidiocima koji kažu da su zavirili iza ovoga života, pa detaljno opisuju rajska stanja i paklene muke, tako da su za njih i za njihove sljedbenike ta viđenja bitni sadržaj njihove duhovnosti i njihove vjere…
Tako su jednom neki htjeli da im Isus objasni kako je tamo – iza smrti. I onda mu iznose pomalo smiješan slučaj (Lk 20, 27-38). Ako nekoj ženi umre muž, pa se onda ona ponovno uda i tako nekoliko puta, što će biti s njom u vječnosti? Kome će od tih muževa ona biti supruga? Međutim, Isus ne daje nešto za naslovnicu u novinama, nego jednostavno veli: „Oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji.“
Što se želi reći? Uzaludan je posao istraživati neistraživo i hvatati nedohvatljivo. Evo, fizičari vele da nema nikakvog načina da shvatimo što se događa u središtima takozvanih crnih rupa u svemiru, jer tamo jednostavno prestaju svi fizički zakoni koje poznajemo. Nemamo niti ćemo ikad imati instrumenata da to saznamo. Ako je tako s materijom, kako li je tek s duhovnim svijetom? Biblija nikad ne opisuje vječnost, nego o njoj govori samo u slikama. Biblija nam ne opisuje budućnost, nego nas poučava kako da mudro živimo sadašnji trenutak da bismo – ako to želimo vjerovati – dospjeli u vječni život. Raspredanje o svjetlosnim tunelima, vječnim lovištima i vječnim cvjetnim poljanama nije stvar vjere. Evanđelje nas uči kako ovdje i danas živjeti dostojno Boga i čovjeka. A za čovjeka vjernika je onda Božja briga da nas primi u svoje kraljevstvo.
Ovih dana smo s puno poštovanja obilazili grobove svojih najdražih. Želimo duboko vjerovati da im život nije bio uzaludan te da ne žive samo u našem sjećanju (što bi, onda, trajalo samo za našega života) nego i u Božjem srcu. A Bog je vječan, Bog je dobrostiv, Bog je ljubav. Jer, bez te vjere, što bi vrijedio ovaj život?
