32. nedjelja kroz godinu (C) – homilija

32. nedjelja kroz godinu (C) – homilija

kriz


Uvod i pokajnički čin


U obredu ređenja novih svećenika biskup opetovano pita kandidata obećava li da će živjeti i djelovati u skladu sa svojim zvanjem, navodeći pojedinačno na što se sve to odnosi. Nakon što kandidat svaki puta odgovori da hoće, biskup zaključuje riječima: Bog, koji je u tebi započeo dobro djelo, neka ga i dovrši. To se na neki način odnosi na sve vjernike. Po krštenju smo započeli život kao djeca Božja. Važno je da onda ostanemo vjerni tome svome odabranju. Ustrajnost je redovito zahtjevnija od početne odluke. Zato ćemo se na početku pokajati za sve svoje grijehe i propuste, da budemo dostojni ovih svetih otajstava.

  • Gospodine, ti si čovjeka stvorio na svoju sliku i pozvao ga da bude tvoj prijatelj i suradnik. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si nas učinio pravim Božjim sinovima i kćerima. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas hrabriš i jačaš, da ustrajemo na svome kršćanskom putu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Poznato nam je kako se nekad jednostavno umorimo u nekom dobrom djelu pitajući se, ima li smisla da se čovjek nastavi truditi… Evo, mati u obitelji na stotine puta svoju djecu opominje i uči kako trebaju spremati stvari za sobom, kako trebaju biti barem malo uredniji. I nakon godina upornog nastojanja, ne vidjevši neke rezultate i pomake, kao da je spremna dići ruke od svega. Nije lako ustrajati i ustrajavati u dobru. To je kao u športu. Veli se da je lakše osvojiti prvo mjesto nego li ga dogodine sačuvati. Slično je tako s nama samima. Toliko puta smo pokušali prestajati pušiti, paziti na prehranu. Govorimo sebi kako bismo trebali promijeniti neke životne navike. U kršćanskom i duhovnom smislu odlučujemo da ćemo od sljedeće nedjelje ići redovito na misu, da ćemo se redovito moliti, umjesto da sate i sate provodimo pred televizorom i računalom. Govorimo da ćemo, konačno, otići u posjetu svojim roditeljima, da ćemo se više posvetiti djeci, da ćemo pripaziti na svoj jezik, na neumjerenost u jelu i piću, osobito piću, da ćemo se više potruditi oko bračne sloge i ljubavi… I onda – klonemo…


Neka ohrabri vaša srca


Pavao piše kršćanima u Solunu (2Sol 2, 16 – 3, 5). I njima se, očito, događalo, da su se umorili u nastojanju da kršćanski žive. Nije to bilo lako. Bili su manjina u velikom gradu koji ni malo nije odisao kršćanskim duhom. Napast je bila velika, da se vrate prijašnjem načinu života. Zato ih Pavao opominje i potiče: A sam Gospodin naš Isus Krist i Bog, Otac naš, koji nas uzljubi i koji nam po milosti dade trajno ohrabrenje i dobru nadu, neka ohrabri vaša srca i neka ih učvrsti u svakom dobru djelu i riječi! Evo, to je ključ. Naravno, da naše sile nisu dostatne. Bog je onaj koji nam daje ohrabrenje i nadu. On nas potiče i daje nam snagu da ustrajemo u svakom dobrom djelu i riječi. stvar je jednostavna: ako nas na nešto Bog potiče, on nam i daje nadu da to i činimo. To je kao kad roditelji daju neki kućni zadatak svome djetetu. Kao prvo, oni dobro znaju, koliko i što njihovo dijete stvarno može samostalno učiniti. Pa ako baš i ne uspijeva, oni su to da ga ohrabre i da mu pomognu. Pa zar bi se Bog dao nadmašiti od nas ljudi i načina kako mi postupamo sa svojom djecom? I Pavao je svjestan toga. I njega je Bog pozvao na velike stvari, a on, Pavao, slab je čovjek. Ni on ne može bez Božje milosti. Ta tko bi mogao? Jer sve dobro koje mislimo i činimo, dolazi od Božjega Duha. Zato Pavao za sebe veli: Uostalom, molite, braćo, za nas da riječ Gospodnja trči i proslavlja se kao i u vas i da se oslobodimo nezgodnih i opakih ljudi. Važno je da to imamo pred očima. Bog je onaj koji svojom silom nas čini kadrima činiti dobro. On nas hrabri i podržava, on nam daje snage d ustrajavamo u dobru. Zato Pavao na drugom mjestu veli: Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati (Fil 2,13).


Vjeran je Gospodin


Zbog svega toga, nismo u tjeskobi. Božje je jamstvo vječno i nepromjenjivo. Sve ovozemno može nas iznevjeriti svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno. Zato Pavao tješi svoje vjernike: Ali, vjeran je Gospodin koji će nas učvrstiti i sačuvati od Zloga. A uzdamo se, u Gospodinu, u vas: da vršite i da ćete vršiti ono što vam zapovijedamo. Trebala je Solunjanima ta utjeha. Ne možemo ni zamisliti kako je bilo teško biti kršćaninom u njihovu gradu. Oni su bili manjina. Ponajviše su bili nižeg društvenog statusa. Oni su, kao kršćani, živjeli razmjerno strogim moralnim životom. A za većinu ostalih građana Soluna nikakav grijeh nije bilo iskorištavati robove kao domaće životinje, ubijati nerođenu djecu, a djecu rođenu s nekim nedostatak ostavljati u prirodi da ih zvijeri pojedu… A da o njihovom bračnom moralu, bolje rečeno nemoralu, i ne govorimo… I u takvoj sredini kršćanska je zajednica trebala ostati vjerna kršćanskom životu i Evanđelju. Zato ih Pavao tješi, da se ne boje. Bog koji ih je pozvao na čestit i vjeran život, dat će im i snagu da tako i žive.

I nama se može koji puta činiti da živimo u nekršćanskom gradu Solunu, gdje su kršćani neznatna manjina. I nama koji puta može izgledati da je pusta tlapnja vjerovati da čovjek može ustrajati u ljubavi, praštanju, trezvenosti, tj. u neovisnosti o alkoholu, klađenju, kocki, drogi, Internetu… Kad idemo na misu, kad se redovito molimo, kad svoju djecu usmjeravamo prema duhovnim vrijednostima, čini nam se kao da smo izronili iz nekih davnih stoljeća i upali u ovaj košmar koji nas odvlači od Boga i Evanđelja. Nema razloga biti u tjeskobi zbog toga. I u počecima je tako bilo. Međutim, Bog je onaj koji nas je pozvao, Bog nas i učvršćuje u svemu što je plemenito, čestito i sveto.


Gospodin neka upravi srca vaša k ljubavi Božjoj


Na koncu, ostaje nam onaj najvažniji oslonac – Isus Krist. Kaže Pavao: A Gospodin neka upravi srca vaša k ljubavi Božjoj i postojanosti Kristovoj. Nebitno je za nas ono što se u svijetu događa i što nas okružuje. Ludosti i zamamnosti ovoga svijeta nisu spomena vrijedne prema Božjoj ljubavi i Božjoj sili. Veli Pavao na drugom mjestu: Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! (Rim 5,5). To je naša nada i naša radost. Zato uopće ne trebamo upirati prstom i zloću ovoga svijeta. Zato se uopće ne trebamo baviti zloćom i grijehom. Ne trebamo se dati zabljesnuti čarolijom ovoga svijeta, niti se trebamo plašiti sile i silnika ovoga vremena. Naša je snaga i naša radost – Evanđelje i spasenje Kristovo. Time ćemo u svoje srce unijeti mir, a u ovaj svijet divan primjer vjernosti i radosti u Kristu.