32. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju

32. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju

1


Uvod i pokajnički čin


Božja nam riječ danas govori o najvećoj tajni za čovjeka: o tajni života i smrti. Nitko od ljudi – osim Isusa Krista – nije ponovno došao i posvjedočio nam o onom što dolazi iza smrti. Međutim, ono što je za čovjeka ove zemlje tajna, za čovjeka vjernika postaje otajstvo. To znači da i naša smrt postaje dijelom otajstva spasenja. Zato i danas želimo očima vjere – ispunjeni nadom i ljubavlju – gledati na ono što nam je Bog odredio, a to je smrt, ne kao konac svega, nego kao početak istinskog, pravog i vječnoga života. Pokajat ćemo se za svoje grijehe i propuste da budemo dostojni velikih otajstava Božje riječi i ove euharistije.

  • Gospodine, ti si čovjeku – i nakon njegova pada – dao nadu vječnoga života. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si kroz tamu groba dospio do slave uskrsnuća. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas – već sada – činiš dionicima Kristova uskrsnuća. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Zasigurno ćemo se sjetiti neke zgode iz našega djetinjstva kad smo dobili neku posebnu mehaničku igračku. Djeci – osobito dječacima – silno je zanimljivo što je u igrački, kako radi. I onda se redovito razočaraju. Kada rastave neku prekrasnu mehaničku igračku, u njoj nađu samo neke vijke i kotače. Ništa zanimljivo i ništa spektakularno. I mi se odrasli na neki način razočaramo kada zavirimo u kutiju računala. Ništa za pogledati. Pa ipak, tako čudesne stvari računalo radi! Rekli bismo – za nas nestručne osobe – to je tajna i to se ne može dokučiti. Kada raspakiramo kutiju, ništa ne vidimo. Kada dijete dođe iza pozornice kazališta lutaka, tek ništa ne vidi. Samo štapove i konce… Neke stvari ne možemo dokučiti, a kad ih na neki način i dokučimo, tek ništa ne otkrijemo.

Tako je i s tajnom našega života i naše smrti. Što kirurg može vidjeti u mozgu ili u srcu? A ipak sve je to jedan čovjek, jedna beskrajno bogata ljudska osoba sa svojim spoznajama, nadama, osjećajima, ljubavima, strahovima… Može li to medicina izbrojiti, definirati, nacrtati? Nikada. Medicina se bavi samo tijelom, a čovjek je puno, puno više od toga.


Kome će žena pripasti?


Saduceji su bili židovska sljedba koja je od cijelog Svetog pisma priznavala samo Petoknjižje, dakle, prvih pet knjiga. Oni nisu vjerovali u uskrsnuće, nego da Bog čovjeka nagrađuje samo u ovome životu, a nakon smrti da čovjek živi u Podzemlju, mračnoj zemlji sjena. Zato su se saduceji rugali ostalim Židovima koji su vjerovali u uskrsnuće. Sada su se htjeli narugati i Isusu, pa su mu postavili pitanje koje smo čuli u Evanđelju (Lk 20, 27-38): Ako se neka žena kao udovica za života više puta uda, kome će biti žena kada umre i uskrsne od mrtvih? Oni si očito uskrsnuće razumijevali tako da bi to bio način života manje-više istovjetan sadašnjem načinu života, samo što bi čovjek bio lišen bolesti i smrti. Isus im govori kako je takvo mišljenje posve krivo.


Djeca se ovoga svijeta žene i udaju


Veli Isus: „Djeca se ovoga svijeta žene i udaju… anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća“. Tako smo došli do odgovora koji ne objašnjava ono što je nama neobjašnjivo, nego samo upravlja naš pogled u pravome smjeru. Jer, ako se kaže da ćemo biti jednaki anđelima i djeca Božja, u ovome svijetu mi ne možemo dokučiti što to znači. Neki su iz ovoga proizveli krivi zaključak. Naime, ako Isus kaže da na onome svijetu nema ženidbe ni udaje, pomislili su da je ženidba nešto ovozemaljsko, a djevičanstvo nešto nebesko. Isus, međutim, želi reći da ovozemni način života, ovozemni zakoni, ovozemne uredbe jednostavno neće vrijediti na ovome svijetu, jer će to biti sve bitno novo, drugačije, toliko drugačije da mi to sada ne možemo pojmiti, tako da je stvarno bespredmetno raspravljati kako ili što će tamo biti. Tako se u jednoj duhovitoj basni pripovijeda kako su u davna vremena trgovci putovali na konjima i navečer se zaustavili u nekom prenoćištu. U prizemlju su bile staje gdje su konji dobili svoju zob, a na katu su ljudi večerali, pili vino i počeli pjevati. Nato, veli basna, u prizemlju jedan konj reče drugome: „Ja ovo ne razumijem. Kako se oni mogu veseliti, a nemaju zobi?“


Nitko


Mi ljudi tako rado zalazimo u tuđe živote. Prestrog sud? Pogledajte o čemu pišu naše novine. Ne bi li se moglo reći da je najveći dio svakih pojedinih dnevnih novina zapravo „žuti tisak“? Nadalje, kada su u pitanju duhovne stvari ili općenito nezemaljske stvari, ne vrvi li naša sredstva društvenog priopćavanja pa i naš praktični život od raznih vidovnjaka, vračara, onih što promatraju zvijezde, gledaju u karte, uzimaju visak, zazivaju duhove, ne bi li otkrili nešto izvanzemaljsko? Nema li i među nama nekih „vidjelaca“ koji tvrde da su vidjeli raj ili pakao, koji znaju je li u raju ili u paklu ovaj ili onaj čovjek… Ne krije li se u tome ona prva napast: „Bit ćete kao bogovi…“ koji sve znaju, sve vide i sve razumiju. Međutim, Isus ne želi zadovoljavati našu znatiželju. Prisjetimo se jedne zgode kada su apostoli pitali Isusa o posljednjem danu kada i kako će to biti. Isus im tvrdo odgovara: „A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac.“ (Mt 24,36) Čuli smo: o tome ne znaju ni anđeli, ni sin, a mi mislimo da možemo dokučiti tajne neba i zemlje! Nije li to oholost i težak grijeh?


Što nam je činiti?


Naš je poziv stoga jednostavan, jasan i prekrasan. Čovjek se treba truditi oko dobra. Trebamo se truditi da volimo Boga i bližnjega. Trebamo nastojati da, uz Božju pomoć, odagnamo od nas svako zlo i svaki grijeh. Trebamo nasljedovati Isusa u njegovoj poslušnosti Ocu Nebeskom i u ljubavi prema ljudima. I onda se mirno i radosno prepustiti Božjoj dobroti. dobroti koja prašta naše slabosti i Bogu koji je odlučio slavi svojega Sina suobličiti sve one koji su u nj povjerovali, koji su njegovim sakramentima preobraženi, koji su nastojali Krista u svome životu nasljedovati. A mi ne možemo ni zamisliti koja je nagrada i kakav je život koji nas očekuje. Upravo kako to neponovljivo govori sama Božja riječ: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“ (1 Kor 2,9). Zato doista možemo biti i mirni i radosni. Ne trebamo glavu razbijati o vječnosti – kakva će ona biti, jer to ionako nikada sebi ne možemo predočiti. Nećemo u ludosti Boga pogrđivati time što bismo se obraćali bilo kakvim gataocima, vidovnjacima, bilo kakvim praznovjerjima u ludoj nadi da ćemo nešto otkriti i saznati. Naš je život tajna, naše je spasenje otajstvo. Ono što Bog za nas čini po Isusu Kristu tajna je naše vjere. Svaki sakrament je otajstvo, sve oko nas otajstvo je Božje ljubavi. A ljubav – tko može razumjeti, razložiti, razgraditi, objasniti? Kolika god tajna bio naš postanak, naše postojanje, naš budući život, u jedno smo sigurni: Bog nas je stvorio jer nas je ljubio, u svome Sinu spašava nas jer nas ljubi i – zato jer nas ljubi – pripravio nam je vječne stanove na nebesima. Bogu na ljubav uzvraćamo ljubavlju i puni radosne nade iščekujemo vječnu slavu s Isusom Kristom koji nas je ljubio i sama sebe za nas predao.