33. nedjelja kroz godinu (A) – homilija

Uvod i pokajnički čin

Pobožan je onaj čovjek koji živi po Bogu, to jest, vrši njegove zapovijedi i slijedi evanđeoski put. Po Bogu živjeti znači prvenstveno biti čestit i na poslu i u obitelji i s prijateljima i sa svim dobronamjernim i nedobronamjernim ljudima, odnosno, imati strpljivosti i ljubavi prema svakome čovjeku, baš kao što to Bog ima za sve nas. Da bismo u tome smislu mogli plodonosno čuti Božju riječ i proslaviti ova sveta otajstva, pokajat ćemo se za se svoje grijehe i propuste.

• Gospodine, ti si stvorio čovjeka da radom bude tvoj suradnik u stvaranju i uređivanju ovoga svijeta. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, ti si radio svojim rukama i pokazao nam uzvišenost ljudskoga rada. Kriste smiluj se!
• Gospodine, ti nas pozivaš da skladno ujedinimo svoju molitvu sa svakodnevnim radom. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Većina od nas zna koje osobine treba imati dobar automobil (pod pretpostavkom da se može kupiti): gleda se kakav je motor, kolika mu je potrošnja, kakva mu je dodatna oprema, je li cijena u skladu s onim što nudi… Nadalje, poslodavac dobro zna kakav mu je radnik potreban, građevinari znaju koji su materijali dobri, a koji strojevi nužno potrebni. Uglavnom rekli bismo, u svakodnevnom životu uglavnom znamo što je dobro i kako bi to trebalo izgledati. Međutim, tko je to dobar čovjek? Tko je to čestit čovjek? Kakvu bismo osobu željeli za prijatelja, kakvo bi trebalo biti naše dijete, pa da zadovolji naš ukus? Konačno, kakav bi to trebao biti Božji čovjek, duhovan čovjek, kršćanin?

Čini dobro, a ne zlo

Današnje prvo čitanje daje jednostavan odgovor (Izr 31, 10-13.19-20.30-31). Govori o ženi. U prvi mah bismo mogli pomisliti kako su žene u ona davna vremena smatrane manje vrijednima. Međutim, moglo bi se reći da je bilo baš suprotno. Naime, za Židove je žena čuvarica kuća, srce obitelji i muž je dužan nju posebno poštovati, baš zato što rađanjem i odgojem djece održava obitelj živom. Žena je onaj blagotvorni duh obitelji. Dosljedno tome, ukoliko žena ne bi bila dostojna svoje uloge, trpjela bi cijela obitelj. I sada sveti pisac potanko opisuje kakva bi trebala biti vrsna žena, žena po volji Božjoj. Mogli bismo u prvi mah pomisliti da će se govoriti o pobožnosti, pohodima hramu, dugim molitvama. Međutim, sveti pisac je tu veoma “prizemljen”. Veli da se muž pouzdaje u ženu ako je čestita te da ona njemu čini dobro a ne zlo, u sve dane vijeka svojega. To je temeljno. Za svakoga od nas. Za muškarce i žene. Činiti dobro, a ne zlo. Uvijek. Bez obzira koliko to ona druga strana “zaslužila”. U svakoj prigodi. Unatoč lošim prilikama. Isus to često naglašava. Veli: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone (…) Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? (Mt 5,44.46). Jednostavna je Isusova poruka. Nikada nema opravdanja da čovjek čini zlo. Isusa su nevinog osudili i razapeli, ali on nije svoje tužitelje i mučitelje proklinjao. Ne. Molio je oproštenje za njih, jer, očito, nisu znali što čine. Ovo valja zapaziti. Ni jedan zločinac ne može do kraja pojmiti dubinu i strahotu zla koje čini. I najveći zločinci činili su strahote uvjereni da je to u nekom smislu dobro. To onda znači da ni jedan grešnik na zemlji nije u potpunosti zao. Svaki, pa i najveći grešnik, dokle god hodi ovom zemljom, može se obratiti. Svakoga čovjeka, pa i najvećeg zločinca, Bog voli kao svoje dijete i nuka ga da se obrati, pa da se spasi. Zato je i za nas bitno činiti dobro i samo dobro.

Vješto radi rukama marnim

Vrsna, čestita žena, veli dalje sveti pisac, pribavlja vunu i lan i vješto radi rukama marnim. Rukama se maša preslice i prstima drži vreteno. Evo čestite žene, evo čestita čovjeka! Oni rade. Već na prvim stranicama Svetoga pisma se kaže: Bog uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva (Post 2,15). Pogledajmo najsvjetliji primjer. Za Isusa se veli da je u Nazaretu bio poslušan Josipu i Mariji. Sigurno su da su svi troje: i Isus i Marija i Josip vješto radili rukama marnim. Sveti Pavao gotovo duhovito, ali jasno veli: Tko neće da radi, neka i ne jede! (2 Sol 3,10). Sveti Benedikt ukazuje na onu finu ravnotežu. On veli: Ora et labora! – Moli i radi! Oni koji s mirom rade i svoj kruh jedu (2 Sol 3,12) nasljeduju Isusa, Mariju i Josipa. Ne varajmo se. Oni koji preziru pošten rad, nemaju Duha Kristova. Zato je nekršćanski i nepobožno očekivati zaradu od igara na sreću, od mešetarenja i – ne dao Bog! – od nepoštenoga poslovanja i varanja drugih. Čovjek koji radi suradnik je Boga stvoritelja, on svojim radom oplemenjuje i vlastiti duh. Naprotiv, neradnik i lijenčina daje široko polje napasniku koji za nj onda pronalazi putove prema svakom zlu.

Lažna je ljupkost, tašta je ljepota

Hvaleći vrsnu ženu sveti pisac veli: Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu. Da ne budemo suviše zločesti prema ženskom rodu, reći ćemo samo da ljepota najbrže prolazi, ali ne samo izvanjska ljepota. Prolazna je i ljudska slava i bogatstvo. Prolazno je sve za čim žudi ovaj svijet: prva mjesta, naslovnice u novinama, udarne vijesti na televiziji; prolazna je i športska i ina slava… Svakoga dana izranjaju novi rekorderi, novi idoli, nova imena, novi proizvodi, a oni stari padaju u zaborav… U svemu tome Božja nas riječ smiruje. Veli: Lažna je ljupkost, tašta je ljepota. Ono što vrijedi danas i uvijek i kroza svu vječnost je – ne biste vjerovali! – strah Gospodnji. Što bi to bilo? Strah Gospodnji jest jednostavno podlaganje Božjim zapovijedima. To je čin vjere: znam i vjerujem da Bog zna što je dobro i vjerujem da Bog za mene određuje ono što je stvarno dobro, jer me neizmjerno ljubi. Čovjek sa strahom Gospodnjim mirno i opušteno hodi ovim životom. Obilovao on ili oskudijevao, bio dobra ili slaba zdravlja, na ovome svijetu bio uspješan ili neuspješan, bio prihvaćan ili neprihvaćan od većine, Božji čovjek je miran. Jedino mu je važno živjeti s Bogom i po Božju. Pavao nas u tome sjajno poučava. Veli: Sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem (Fil 3,8-9).

Neka nas današnja Božja riječ ispuni mirom i radošću, tako da možemo svakome dobro činiti radeći s mirom, svjesni da sav ovozemni sjaj prije ili kasnije tamni, a da svjetlost Kristova evanđelja ostaje kroza svu vječnost.