33. nedjelja kroz godinu (B): S velikom moći i slavom

33. nedjelja kroz godinu (B): S velikom moći i slavom


Čitanja: Dn 12, 1-3; Ps 16, 5.8-11; Heb 10, 11-14.18; Mk 13, 24-32


Danas je lako odrediti, koji je čovjek moćan i utjecajan. Postoji lista po točno određenim kriterijima: kojim bogatstvom raspolaže, kakve su mu poslovne i političke veze, koliko je utjecajnih ljudi zadužio. Da su takve liste postojale prije dvije tisuće godina, razmjerno bi se lako na nju poredali rimski car, njegovi najbliži suradnici i vojskovođe, vazalski vladari, i tako dalje. Na kojem bi mjestu na toj listi bio Isus iz Nazareta? Sigurno uopće ne bi bio na listi ni među najmoćnijim ljudima u Izraelu. Istina, bio je jak na riječi i u čudesnim djelima, ali sve je to bilo kratka daha. Kada je Isus stajao pred Pilatom, ono mnoštvo koje ga je još do prije nekoliko dana slavilo, složno je vikalo: „Raspni ga!“

Pa ipak, kad je učenicima govorio o posljednjim vremenima, u kojima će se sile nebeske poljuljati, Isus za sebe kaže: „Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom.“ Upravo tako. Svi ondašnji silnici i utjecajni ljudi bili su takvi samo neko određeno vrijeme, od cara Tiberija do carskog namjesnika Poncija Pilata. S druge strane, Isusova neznatnost, njegovo poniženje, muka i smrt nisu bili sami sebi svrhom. Isus je naime vjeran svome poslanju i zbog toga je silno trpio, sve do smrti na križu. On nije tražio ni muku ni nevolju ni strašnu smrt. On je samo htio biti vjeran Bogu, po svaku cijenu. I to je jedino za čim je išao. I upravo zbog te svoje vjernosti, on je uzvišen iznad svega stvorenoga.

Kršćani tako gledaju na svoj život. Nije ideal muka i patnja, nije ideal bolest i progonstvo. Nije ideal siromaštvo i oskudica. Ne. Ideal je biti vjeran Bogu, biti vjeran vlastitoj savjesti, biti vjeran poslanju koje Bog čovjeku daje. I ta vjernost je važna, bez obzira na nevolje i progonstva koje zbog toga mogu nastupiti. Blaženi kardinal Stepinac nije žudio za montiranim sudskim procesom, niti se veselio zatvoru. Ne. On je jednostavno htio biti vjeran Bogu i Crkvi, pa i po cijenu nepravednog progona i nepravedne osude. Zato je pred Bogom velik, zato je blažen. I sada, kao što je Krist zbog svoje vjernosti bio proslavljen, kršćani vjeruju da će – zbog svoje vjernosti – biti s Kristom proslavljeni, kako veli Pavao: „Ako s Kristom umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati.“ Ta vjera i ta nada ispunja naše dane dubokim mirom i radošću, ovim vremenima unatoč. Da toga nema, u što bismo gledali?