33. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju
Uvod i pokajnički čin
U tjednu koji je pred nama zasigurno ćemo se sjetiti tragedije Vukovara i tragedije tolikih drugih gradova i sela. Koliko smo god znali o ratovima, koliko su nam god naši stari pripovijedali o drugom svjetskom ratu, koliko smo god o ratovima slušali na radiju i televiziji, ipak nas je sve ovaj zadnji rat iznenadio svojom strahotom. Jer svaki je rat strašan. Tko je mogao biti tako pronicav da je samo godinu dana ranije mogao znati što će se u Vukovaru zbiti? Ili u bilo kojem mjestu poharanom ratnim stradanjima? Ljudi su radili, zabavljali se, išli na pecanje ili se bavili nekim drugim hobijem, ženili se, udavali, rađali djecu, pravili planove za budućnost, dizali kredite i gradili kuće… I onda je sve to postalo posvema nevažno. Rušenje, ranjavanje, pogibije, očaj i nada, mržnja i ljubav… Ovih posljednjih nedjelja kroz godinu, dakle, prije došašća, Crkva nam stavlja pred oči Božju riječ koja nam govori upravo o „posljednjim stvarima“. I mi bismo htjeli zastati na trenutak, sabrati se, zamoliti Gospodina da nam oprosti naše grijehe i propuste, da nas očisti od svake ružne misli i primisli, da bismo bili dostojni ovih svetih otajstava.
- Gospodine ti si uzvišen iznad svega, poglavar svega. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, radi našega spasenja ti si postao poslušan do smrti, smrti na križu. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti nas pozivaš da odvajamo dragocjeno od bezvrijedna. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Koliko god mi bili razumni, često nam se događa da živimo tako kao da ne vidimo ništa ispred sebe. Eto, trudimo se, mučimo, stječemo, gradimo i radimo kao da ćemo na zemlji živjeti tisuću godina. A onda izgubimo zdravlje, dođe starost i vidimo da smo mnoge puno važnije stvari propustili… Danas nam i Isus govori o tome kako nam valja razlikovati bitno od nebitnoga (Lk 21, 5-19).
Neće se ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen
U Isusovo vrijeme jeruzalemski je hram bio veličanstvena građevina. Za većinu onih ljudi koji su živjeli u vrlo skučenim nastambama, hram je izgledao kao da je do neba visok. Bio je veličanstven, umješno oblikovan, zidan pažljivo klesanim kamenjem, prepun bogatih zavjetnih darova. Sve što je u Izraelu bilo lijepo i pristalo, očitovalo se u toj građevini koja je bila najveći ponos svakog Židova. Prisjetimo se: i dan danas je za Židove najveća svetinja tek maleni dio toga hrama kojega nazivaju Zid plača. Gledajući taj hram, učenici su se, po zna koji puta, divili njegovoj ljepoti i pristalosti. Međutim, Isus tvrdo odgovara: „Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.“
Vjerojatno nam je poznato da se s hramom upravo to zbilo. Godine 70. Rimljani su osvojili i poharali Jeruzalem, a hram je bio do temelja srušen (ostao je samo onaj spomenuti zid), a na mjestu hrama sagradili svoje pogansko svetište. Židovi su bili protjerani iz grada i za njih je započelo tužno izgnanstvo koje je potrajalo 1900 godina.
I za nas je to poruka i pouka. Što god mi na zemlji radili ili gradili, propadljivo je. Po svom promislu Bog može dati da to propadne. Nemojmo misliti da se ono Židovima dogodilo jer su bili grešniji od ostalih naroda. Jer, kad bi tako bilo, onda bi samo zli stradavali. Ne. Bog po svom, nama nerazumljivom promislu dopušta da i nevini trpe. trebamo li opet spominjati strahote posljednjeg rata? Prema tome, što god činili ili radili, ne bismo trebali sve svoje pouzdanje stavljati u stvari koje danas jesu, a sutra ih neće biti, baš kao i naše zdravlje i naš život danas jesu, a sutra tko zna kako će biti.
Ne dajte se zavesti
Kada već tako živimo u vremenu i okolnostima koji su toliko nestalni i toliko podložni promjenama, razumljivo je da se javljaju neki koji bi nam htjeli uliti sigurnost i spasenje po nekom „skraćenom“ postupku. Nažalost, nije bespredmetno opet naglašavati kako je ludo davati vjeru samozvanim prorocima, vidovnjacima, pa čak i nekim iz naših redova koji rado i često govore o sudnjem danu, o paklu, o tome da im se ukazao ovaj ili onaj i rekao ovo ili ono… Čuvajmo se onih koji izravno i neizravno smatraju sebe učiteljima koje treba bespogovorno slušati i slijediti njihov put i njihove „tehnike“. Čuvajmo se velikih riječi, velikih znakova, „čarobnih i brzih recepata. Kao da prije nas nije bilo ni kršćanstva ni evanđelja. Isus veli: „Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ‘Ja sam’ i: ‘Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se.“ Pouka je jednostavna. Imamo Božju riječ, imamo naše bogoslužje, imamo Crkvu koja Božju riječ naviješta i slavi sveta otajstva. Baš kao što Pavao govori svome učeniku Timoteju, govori, vjerujemo, i nama: „Ti ostani u onome u čemu si poučen i čemu si vjeru dao, svjestan od koga si sve poučen i da od malena poznaješ Sveta pisma koja su vrsna učiniti te mudrim tebi na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu“ (2 Tim3,14-15). Jer, nažalost, od prvih je dana bilo lažnih proroka i lažnih učitelja. Zato, oprez. Isus nam veli: „Govorit će vam: ‘Eno ga ondje, evo ovdje!’ Ne odlazite i ne pomamite se!“ (Lk 17,23).
Ni vlas vam s glave neće propasti
I sada dolazi ono što je posebno važno: to je poruka nade. Naime, koliko god bile strašne stvari o kojima Isus govori, ne trebamo se bojati. Evo, govori se o ratovima, o strahotama, o tome da će čovjek biti progonjen od svojih najbližih, ali ništa neće moći pomutiti čovjeka koji se u Boga uzda, koji ima Krista kao Učitelja i Spasitelja. Čuli smo kako to Isus veli: „Ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik.“ Nadalje veli: „Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.“ I to je osnovna poruka. Po svom nedokučivom promislu Bog dopušta da njegovi sinovi i kćeri trpe, baš kao što je i njegov jedinorođeni Sin prošao kroz muku i smrt. Međutim, snagom Krista Spasitelja i silom Duha Svetoga miljenici Božji nadjačavaju sve muke i nevolje i poput Krista, spašavaju se postojanošću. Zato se ne uzdamo ni u lažne proroke, ni u silu svojih mišica, niti u veličinu naših bankovnih računa, niti u svoj politički položaj niti utjecaj, niti u svoje zdravlje, znanje, niti u neke čudesne lijekove ni magiju. Uzdamo se u Isusa Krista i u Božju snagu, baš kao što veli psalmista: „S Bogom svojim preskačem zidine“ (Ps 18,30).
