4. korizmena nedjelja (A) – nacrt za homiliju
Uvod i pokajnički čin
Osjećamo koji puta da i ne znamo što nam je činiti, a pogotovo da bismo imali snage slijediti Božje zapovijedi u svim pojedinostima. Danas, na početku ove svete mise želimo si posvijestiti da je Bog svojom milošću uz nas. On nas prosvjetljuje svojim duhom da vidimo i uvidimo što je dobro i ispravno. On nas milošću svojega sina Isusa Krista jača da ono dobro koje smo dobrim spoznali u svom životu i provodimo – jer Bogu nije ništa nemoguće, baš kao što Kristu nije bilo nemoguće da vrati vid slijepcu od rođenja. Zato ćemo na početku ove svete mise zamoliti Gospodina da nas prosvijetli i ojača na našem životnom putu.
- Gospodine, ti si Davida, najmlađega među svojom braćom, pomazao za kralja i proroka u svome narodu. Gospodine, smiluj se
- Kriste, ti si slijepcu od rođenja vratio vid. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti i nas prosvjetljuješ svojim naukom i činiš dionicima svoga svetoga naroda. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Kada čovjeka zaboli zub – a ne želi ići zubaru – onda može čuti na desetke savjeta što učiniti da prestane bol. To su ti naši narodni lijekovi i nadrilijekovi. Međutim, znademo, čovjek na koncu ipak mora posegnuti za pravim lijekom – i otići lijepo zubaru.
Danas u evanđelju imamo slijepca od rođenja (Iv 9, 1-41). Što je ondašnja medicina mogla? Baš ništa. Nije bilo pravoga lijeka, pogotovo za slijepca od rođenja. Možemo samo zamisliti kako je majka toga čovjeka, dok je on još bio maleno dijete, slušala o mnogim lijekovima i kako je različite lijekove iskušavala. Pa ništa. I sam je slijepac vjerojatno pokušavao različitim lijekovima i postupcima – ali znao je – “odvijeka se nije čulo” da bi progledao slijepac od rođenja.
Idi, operi se…
I onda dolazi Isus. Nitko ga nije molio da pomogne slijepcu. Svi su digli ruke od njega. Ni sam slijepac više nije vjerovao ni u kakvo izlječenje. I onda Isusovi učenici, kako bi se reklo, “zabijaju zadnji čavao u lijes” toga čovjeka, pitajući se tko li je sagriješio, on, slijepac, ili njegovi roditelji, da se slijep rodio. Dakle, ne samo da mu je bolest strašna, ne smo da je neizlječiva, nego se stavlja još i drugi teret na toga čovjeka i na njegove roditelje. Jer, vele, netko je sigurno morao strašno sagriješiti, kad se to dogodilo. Dakle, uz to što je slijep, trebao bi biti i veliki grešnik. Isus, nepozvan i nezamoljen dolazi, pravi blato i tim blatom premazuje oči slijepca i veli mu da se ide oprati u kupalištu Siloam. I slijepac je povjerovao. Netko bi možda rekao da je to bio čin očajnika, da je otišao oprati se u tome kupalištu prema onome: “Što me košta da pokušam…” Međutim, taj je čovjek zasigurno imao vjere, jer “odvijeka se nije čulo da bi tko vratio vid slijepcu od rođenja”. Usput rečeno, i za današnju je medicinu to apsolutno nemoguće. Čovjek je dakle osjetio Božju snagu u Isusovu glasu i u njegovim rukama, povjerovao, oprao se i – progledao!
Što da kažemo na to? Možda i u nama ima neko “sljepilo od rođenja”, nešto za što vjerujemo da je nemoguće promijeniti, a tako bi bilo dobro da se toga riješimo? Možda je u nama neki stari bunt, neka stara zavist, neka ružna sklonost, neki stalno ponavljani grijeh. Možda smo, eto, sami sebe uvjerili, da je to nemoguće promijeniti i da tako mora biti. A, evo, evanđelje nam pokazuje da je Bogu stvarno sve moguće. Jer, znamo, ovo što je Isus učinio ovome slijepcu učinio je to njega radi, ali i radi nas, da povjerujemo da je njemu, Isusu, stalo do nas te da nas i može i hoće izbaviti od svakog duhovnog sljepila i duhovne bolesti. I što onda učiniti? Ono isto što slijepac iz evanđelja. On je s očiju oprao blato u kupalištu i progledao. Tako obične stvari: blato i voda. Pa ipak… Tako i mi. Isus nas upućuje na sakrament pomirenja. Upućuje nas, dakle, običnom čovjeku, svećeniku, ali, eto, Isus je odredio da se njegova milost ostvaruje preko vidljivih znakova i preko običnih ljudi. Vjerujemo li da on to može?
Vjerujem, Gospodine!
Kada je bivši slijepac susreo Isusa i razumio da je to on, bacio se na koljena, i ispovjedio vjeru. Povjerovao je u Isusa. Zahvalio mu. Kako je to važno! Veliki su oni ljudi koji uopće znaju zapaziti i primijetiti ono dobro koje im se čini, koji znaju zahvaliti. Kada je u pitanju naša zahvalnost prema Bogu, onda je ta zahvalnost temelj svake molitve. Ona je naš temeljni stav prema Bogu. Mi možemo i trebamo zahvaljivati Bogu za ovozemni život, ali iznad svega za to što smo po Isusu Kristu prava Božja djeca i dionici nebeskog kraljevstva, što nas Bog uzima kao svoju predragu svojinu, unatoč kušnja i nevolja koje nam se događaju, koje mi možda ne razumijemo, ali Bogu su poznate i Bog nas upravo preko njih želi dovesti do konačnog spasenja.
Znamo da Bog grešnike ne uslišava…
Nakon svoga ozdravljenja bivši je slijepac pokazao još jednu divnu osobinu. On je za Isusa hrabro posvjedočio i prije nego što ga je očima vidio. Posvjedočio je da je on Božji čovjek. Posvjedočio je pred glavarima svećeničkim, to jest pred najvišim uglednicima i dužnosnicima svoga naroda. Posvjedočio je i onda kad su se njegovi roditelji nećkali svjedočiti, jer su znali da je bilo određeno da se iz sinagoge ima izopćiti svaki koji Isusa prizna Kristom. Međutim, taj čovjek nije htio biti nezahvalan. Hrabro se suočio s učiteljima zakona i nedvojbeno im dokazao da su u krivu što ne vjeruju u Isusa. Jer, očito je, veli on: Bog neće uslišiti grešnika, nego bogobojazna čovjeka, jer, veli bivši slijepac: “Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja.” A što reći na ovo? Odavno je prošlo vrijeme jednoumlja kada su neki tvrdili da zbog političkih okolnosti ne mogu javno ispovijedati svoju vjeru. A koliko smo danas kadri svjedočiti svoje uvjerenje, kako nas to poučava sveti Petar koji u svojoj Prvoj poslanici veli: “Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti…” (1 Pt 3,15-16). Ne treba “bacati biserje pred svinje” i ne treba ljude nužno vući za rukav, ali je itekako važno kazati svoj kršćanski stav svaki puta kada je prilika da nas netko sa zanimanjem želi čuti, uvijek blago i uvijek s poštovanjem. Jer, mi prosvijetljeni, mi otkupljeni, mi Božja djeca i sveti Božji puk, mi članovi Crkve pozvani smo biti svjetlost svijeta i sol zemlje.
