4. nedjelja došašća (A) – homilija
Uvod i pokajnički čin
Koliko god to neobično izgledalo, danas smo se ovdje sabrali, jer je Bog to htio i odredio. Ništa nas nije spriječilo – a moglo nas je spriječiti puno toga! Ovdje smo, jer je to Bog znao, htio i odredio. Cijeli naš život, cijela naša ljudska povijest – u Božjim je rukama. To nas ispunja velikim mirom i radošću. Međutim, upravo zbog toga, boli nas što toliko puta kvarimo lijepe Božje planove svojim ludostima i svojim grijesima. Evo, danas bismo stvarno htjeli živjeti posvema u skladu s Božjom voljom i s Božjim naumom spasenja. Zato ćemo se od srca pokajati za sve svoje grijehe i propuste. Tako ćemo biti dostojni poslušati Božju riječ i proslaviti ova sveta otajstva.
- Gospodine, prije svih vjekova ti si nas odredio za svoju ljubljenu djecu. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, u tebi su se ispunila sva proroštva. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti i nas pozivaš da budemo radosni navjestitelji i nositelji tvoje radosne vijesti u ovome svijetu. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Kad otvorimo kućište nekoga stroja, mi, koji se baš i ne razumijemo u tehniku, vidimo samo mnoštvo nama nerazumljivih isprepletenih dijelova. Međutim, ono što je za nevješte oči hrpa žica i kotačića zapravo je svrhovit zbir međusobno ovisnih dijelova nužnih za rad stroja. Tako je za čovjeka vjernika čitava povijest – jer je u rukama Božjim! – svrhovit slijed događaja koji vodi do konačnog spasenja, kad će Bog biti sve u svemu (1 Kor 15,28). Ništa nije plod slučajnosti ili nekog nerazumskog usuda.
Evanđelje Božje – koje Bog unaprijed obećavaše…
U današnjem drugom čitanju (Rim 1, 1-7) Pavao piše kršćanima u Rimu. Tumači im, kako su oni i njihovo spasenje bili u naumu Božjem od samih početaka svijeta. Veli: Pavao, sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odlučen za evanđelje Božje – koje Bog unaprijed obećavaše po svojim prorocima u Pismima svetim. Evanđelje jest radosna vijest spasenja koju je Bog još stoljećima prije Krista unaprijed naviještao po prorocima. Kroz čitavo to vrijeme – od prapovijesti, pa sve do onih dana – Bog je u svom naumu spasenja imao i tadašnju zajednicu vjernika u Rimu. A među njima je bilo Židova i pogana, Rimljana i Grka, došljaka i barbara, robova i slobodnjaka, muževa i žena, bogatih i siromašnih, mladih i starih. I nitko nije bio isključen, nitko od njih, koji si zazvali Isusa Krista. Svi su oni, od početka svijeta u namislu Božjem, pozvani da budu dionicima Kristova spasenja.
Kako to samo zvuči utješno i za nas! Naš život i naše životne okolnosti ni u najmanjoj sitnici nisu igra slijepe sudbine. Još prije postanka svijeta Bog je svakoga od nas znao po imenu. Mi nismo tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani svetih i ukućani Božji (Ef 2,19), veli Pavao na drugom mjestu. Zato nikad ne malakšemo i ne trebamo biti tjeskobno zabrinuti. Ako nas i pritišću životne nevolje u obitelji i na poslu, ako je ugroženo naše zdravlje, ako nas taru naši prošli grijesi, mi imamo čvrsto pouzdanje: nama Bog upućuje blagu vijest spasenja. Bog će preobraziti naše nevolje, baš kao što je iz tame groba podigao svoga Sina. Bog nas spašava u Isusu Kristu. Sada i za svu vječnost.
Potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom Božjim
Pavao navodi vjernicima u Rimu dodatni razlog njihove nade. Govori o Sinu Božjem, potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih, o Isusu Kristu, Gospodinu našemu. Evo tko je naš Spasitelj! To je Isus Krist koji je potomak Davida, čovjeka i grešnika. Krist je, dakle, pravi čovjek, jedan od nas. Ali, u isto vrijeme, on je i Sin Božji. On je Emanuel – S nama Bog, kako veli današnje prvo čitanje. U Isusu Kristu Bog Otac dodatno pokazuje i dokazuje svoju nadspoznatljivu ljubav prema nama: njegov Sin, pravi Bog, uzima na se našu ljudsku narav, postaje nama u svemu jednak osim u grijehu. Naš Spasitelj jest – Bogočovjek! Može li biti veće utemeljenje naše radosne nade?
Miljenicima Božjim, pozvanicima, svetima
Pavao zaključuje uvodni dio svoga pisma riječima: Svima u Rimu, miljenicima Božjim, pozvanicima, svetima. Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista. Možemo samo zamisliti kako su se oni prostodušni među vjernicima u Rimu mogli zapitati: Nije valjda da on to misli na nas? Ta on veli: Miljenicima Božjim, pozvanicima, svetima… A upravo je o tome riječ. Oni jesu miljenici Božji, ne po svojim djelima, nego po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu (2 Tim 1,9), kako bi to Pavao rekao na drugom mjestu.
To i nama danas govori Božja riječ. Ispunjeni smo velikom nadom i neizrecivom radošću. Miljenici smo Božji, pozvanici Božji, sveti smo, jer smo za Nj određeni. Prekrasan nam primjer u tome smislu pruža današnje evanđelje. Josip i Marija, obični i prostodušni ljudi, nisu mogli ni slutiti da su oni važni nositelji njegova nauma spasenja. Marija je ona koja je imala roditi onoga kojega su proroci naviještali i za kim su pokoljenja žudjela, a Josip je onaj koji je određen da čuva i sačuva taj čudesni Božji dar. I taj su Božji poziv savršeno ostvarili i postali sudionicima i našega spasenja. Ništa nije slučajno.
Zato se toliko i veselimo blagdanu Kristova rođenja. Ta u njemu je početak našega spasenja! U novorođenom Kristu na osobito dojmljiv način upravo gledamo Božju privrženost i ljubav prema nama. U isto vrijeme, naravno, nitko se ne može i ne treba oholiti zbog svega toga. Nema u tome naše posebne zasluge. To je čisti i besplatni Božji dar. Kao što roditelj daruje svoje dijete iz čiste ljubavi, tako nas Bog, koji je sama Ljubav, besplatno daruje najvrednijim što posjeduje: svojim božanstvom. Zato, u ovom blagdanskom ozračju želimo posebno zahvaliti Bogu za njegove bogate i umnožene darove moleći ga da nam srca očuva od svake oholosti, uznositosti i ljubavi. Neka sav naš život – pogotovo ovih svetih dana! – odražava Božju ljubav, Božju nježnost. Jer on je Emanuel – S nama Bog. I neka u nama ostvari želja koju je Pavao danas izrazio Rimljanima: Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista.
