4. nedjelja došašća (C) – homilija

4. nedjelja došašća (C) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Božić nam je pred vratima. Iako smo užurbani i pomalo nervozni, ipak je Božić za nas nekako najljepši obiteljski blagdan. Obuzima nas milina i nježnost. Eto, Božji Sin se rađa među nama kao milo i drago dijete. Širi svoje nevine ručice da nas blagoslovi. I stvarno je tako. Međutim, današnja nas Božja riječ podsjeća da se Sin Božji rodio među nama da bi se žrtvovao i predao za nas. On je došao vršiti volju svoga nebeskoga Oca. A upravo u tome mi pokazujemo svoju tromost i svoju grešnost. Zanemarujemo volju Božju i tražimo svoju ugodu. Zato ćemo se na početku pokajati za svoje grije da budemo dostojni ovih svetih otajstava.

  • Gospodine, poslao si svoga Sina iz ljubavi prema nama, a mi smo tako puni sebeljublja. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si u svemu vršio volju svojega Oca, a mi tako rado slijedimo samo svoje strasti i prohtjeve. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas posvećuješ dolaskom svoga Sina, a mi se toliko puta okrećemo samo ovozemnim stvarima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Današnja nam čitanja s velikom nježnošću govore o Spasitelju koji ima doći. Betlehem je po sebi maleno mjesto, ali će biti najslavnije, jer iz njega dolazi Spasitelj. On je onaj koji će vladati svim narodima. On je onaj koji će na koncu donijeti posvemašnji, potpuni, blagoslovljeni Božji mir. On sam je mir. Ali, zašto se Sin Božji utjelovio? Prisjetimo se. U Vjerovanje se veli da je Sin Božji “radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i utjelovio se”, da bi kasnije, vršeći volju Očevu, sama sebe predao na drvetu križa. Otajstvo Božića početak je vazmenog otajstva Kristove smrti i uskrsnuća. Upravo nam o tome na svoj način govori današnje drugo čitanje (Heb 10,5–10).


Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio


U Starom su zavjetu bile propisane različite žrtve koje su se prinosile u hramu. Međutim, proroci su upozoravali kako izvanjska žrtva po sebi nije dovoljna, ako se onaj koji je prinosi u isto vrijeme ne trudi vršiti Božje zapovijedi, odnosno Božju volju. Zato proroci koji puta – što u prvi mah može zvučati proturječano – da se Bogu hramske žrtve ne sviđaju. Tako, između ostalih dijelova Staroga zavjeta, Psalam 40. veli: “Nisu ti mile ni žrtve ni prinosi, nego si mi uši otvorio” (Ps 40,7). Današnje drugo čitanje taj redak ovako preriče: “Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio.” Dakle, starozavjetne izvanjske žrtve pokazale su se kao nedostatne. Zato Bog pripravlja tijelo svoga Jedinorođenoga Sina. To će biti prava žrtva, Bogu mila.

Što time Bog nama govori? Koliko god bila uzvišena, sveta i božanska otajstva koja slavimo – pogotovo u euharistiji – ona će biti za nas besplodna, ako mi sebe, kako veli poslanica, “svoje tijelo” ne pripravimo Bogu. Bog želi nas, naše srce, našu ljubav, a ne naša izvanjska djela bez srca i duše. To znači da Bogu prvenstveno pristupamo u vjeri, poniznosti, s povjerenjem i ljubavlju, sa strahopoštovanjem i divljenjem. Bogu dolazimo nastojeći da mu se svidimo svojim životom. Kad se kršćanin oko toga trudi, onda će i njegovi bogoslužni čini – kao što je slavljene svete mise – biti iskreni i bogougodni.


Tada rekoh: “Evo dolazim!” U svitku knjige piše za mene: “Vršiti, Bože, volju tvoju!”


Naše drugo čitanje i dalje navodi Psalam 40. i veli: Tada rekoh: “Evo dolazim!” U svitku knjige piše za mene: “Vršiti, Bože, volju tvoju. Dakle, ako se Bogu samo izvanjski čini – oni neiskreni i bez duše – ne sviđaju, onda on traži od nas da dođemo preda nj s riješenošću da vršimo njegovu volju. Počesto možda govorimo o volji Božjoj i ne razmišljajući potanje, što se time želi reći. Volja je Božja za nas prvenstveno u tome da prihvaćamo naše životne okolnosti, s vjerom i predanjem. To će ponekad značiti da čovjek vjernik treba s pouzdanjem u Boga, s vjerom i predanošću prihvaćati i svoju nedaće i svoje bolesti i poteškoće u obitelji, odnosno sve nevolje života koje koji puta mogu biti veoma teške. Baš kao što je Isus, odlazeći u smrt rekao: “Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!” (Lk 21,42).


U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek


Poslanica na koncu jasno zaključuje: U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek. Dakle, mi smo spašeni prvenstveno time što je Isus prihvatio volju svoga nebeskoga Oca, iako se on, kao čovjek, plašio smrti. Spašeni smo, dakle, Kristovom vjernošću. Njegova smrt na križu bila je samo posljedica te njegove vjernosti. Ona je ključna.

To je put našega spasenje. Spašeni smo vjernošću Isus Krista. To je jedini put i našega vlastitoga puta spasenja. Mi želimo nasljedovati Krista poglavito u onome u čemu je ključ našega spasenja: u vršenju volje Božje.

Nije lako danas o tome govoriti. Danas se, naime, tako rado i često govori o ugodama za kojima čovjek treba ići: od nagradnih igara, preko beskrajnih kupovanja nepotrebnih stvari do traženje užitka po svaku cijenu, i to uvijek jačeg užitka. Nadalje, naglašava se čovjekova sloboda, tako da površni potrošači današnjih promidžbenih poruka i javnoga mnijenja počinju vjerovati da se sve vrti oko njih i da je sve stvoreno samo radi njih i njihova provoda i užitka. Naša svijest postaje sve sličnija svijesti djeteta mlađeg od godine dana koji doživljava da sve oko njega postoji samo zato da bi se ispunjavali njegovi prohtjevi.

Nismo ni svjesni koliko je u nama zaživio potrošački mentalitet. Mentalitet po kojem nikada nemamo dovoljno, u kojem sljedeća igra mora biti još jača, još zabavnija, još “luđa”…

Isus se rađa kao posljednji siromah. Donio je radosnu vijest siromasima i malenima, odbačenima, strancima, grešnima. Došao je služiti, a ne da njemu drugi služe. Iznad svega je bio vjeran svome Ocu, vršeći njegovu volju sve do smrti, smrti na križu. Zato ga je Bog preuzvisio i postavio Glavarom svega.

Slavit ćemo ovih dana rođenje Sina Božjega. Slavit ćemo maleno djetešce. I s pravom se radovati. Radovati, jer nam novorođeni Spasitelj pokazuje put jednostavnosti, dobrote, ljubavi, put vjernosti Bogu. Samo tako ćemo naći pravi mir duše, sreću i mir. U današnjem evanđelju (Lk 1, 39-45) Elizabeta oduševljeno kliče Mariji: “Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!” Neka se i za nas mogne reći: “Blago tebi što povjerova Bogu, a ne svijetu, Kristu, a ne strasti, milosti, a ne grijehu, što si svoju volju predao u Božje ruke.” Neka nam, u tome smislu, dragi vjernici, bude na radost svjetlost ove Božje riječi i božićnih dana što su pred nama.