Utorak, 11 svibnja

4. vazmena nedjelja (B)

1


Dj 4, 8-12


Današnje prvo čitanje iz Djela apostolskih zapravo je nastavak onoga od prošle nedjelje. Ako moć Uskrslog Trpećeg Sluge istinski djeluje i ako je narod stavljen pred odluku, onda se ne radi više samo o pitanju osobne duhovnosti pojedinca nego se postavlja pitanje: tko će od sada nad izraelskim narodom imati duhovni autoritet, Isusovi svjedoci ili židovsko svećenstvo? Religiozna elita odlučuje progoniti apostole jer im otvoreno spočitavaju krivnju za Isusovu smrt, a time ujedno pokušavaju osporiti njihov utjecaj nad narodom. Dva puta bit će procesuirani. Ovo je prvi zahvat službenog židovskog vodstva u život Crkve u Djelima apostolskim i on nagoviješta sve češće konfrontacije. Saduceji su bili pripadnici aristokratske struje blisko povezane sa svećeničkom hijerarhijom. Luka će ih u procesu protiv sv. Pavla predstaviti kao sljedbu unutar židovstva koja smatra da nema uskrsnuća. Vjerojatno zato sada, u sazvanom Sanhedrinu kao vrhovnom sudištu, žestoko reagiraju na Petrovu propovijed o Isusovu uskrsnuću. No, zabranjujući apostolima da govore o Isusovu Imenu, službeni vjerski vođe zapravo protiv svoje volje priznaju Njegovu moć i utjecaj. Petar će i istražni proces iskoristiti da nastavi pružati svjedočanstvo o moći Uskrsloga kojim je ozdravljen hromi na hramskim vratima. Ovaj puta svoju argumentaciju u prilog Isusu temelji na psalamskoj slici o kamenu kojeg odbaciše graditelji. U zaključku svog govora, Petar ide dalje nego u svim dosadašnjim istupima i donosi temeljnu soteriološku tvrdnju: nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti. Koliko god da Sanhedrin nije bio sklon djelovanju apostola, nisu mogli zanijekati snagu znaka koji se dogodio na hromome. Time autoritet apostola dobiva novi poticaj i sve više se učvršćuje.


1Iv 3, 1-2


Prva Ivanova poslanica u odlomku drugog čitanja ističe kako je ljubav Božja tolika da ljude želi ne samo spasiti, nego im dati najveći mogući status – biti djeca Božja! Biti sin znači imati udjela u Očevu životu, nositi crte Njegova lika, uprisutnjivati Ga u ovom svijetu. Nije čudo što svijet ne prepoznaje ovaj skriveni identitet djece Božje – ni oni sâmi dok su ovoj egzistenciji ograničenih spoznaja ne mogu potpuno jasno razabrati Oca. Tek izišavši iz nje u Njegovu vječnost moći će bez ograničenja uživati lice Onoga čija svjetlost će ispunjati vječnost.


Iv 10, 11-18


Pastir dobri suprotstavljen je najamniku. Najamnik prividno radi isto što i pastir, ali samo u normalnim uvjetima i zbog plaće. U slučaju opasnosti bježi i tada na vidjelo izlazi da se ovcama bavio ne zbog njih, nego zbog dnevnice. Pastir dobri vlasnik je ovaca, one su njegove i stalo mu je do njih u toj mjeri da ne štedi sebe da bi njih sačuvao. Njegova briga za ovce ne može se izmjeriti nego samo naznačiti: najveća žrtva koju je spreman podnijeti govori o najvećoj privrženosti. Među njima vlada duboka međusobna povezanost. Ovce poznaju pastirov glas.

Dižući govor sa razine prispodobe, Isus progovara o poznavanju između Njega i učenika. Kasnije će ova tema dobiti dodatni razvoj pa će u slici o trsu i lozama Isus govoriti o nerazdvojnoj povezanosti u kojoj dolazi do međusobnog dijeljenja istog života, pri čemu Isusov život prebiva u učeniku. Ovo je jedna od velikih tema Četvrtog Evanđelja. Učenikov odnos prema Isusu podrazumijeva posebnu povezanost i bliskost pri čemu je učenik onaj koji spoznaje. Spoznaja počiva na jednakosti biti: samo isto-bitni duboko spoznaju. To je ono što se događa između Oca i Sina a na istom temelju događa se i međusobno poznavanje pastira i stada: ja poznajem ovce svoje i ovce moje poznaju mene, kao što Otac poznaje mene i kao što ja poznajem Oca. Budući da je Božja bit ljubav, Ivan će reći: tko god ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. To je rođen od vode i Duha… Zato se događa gotovo samo po sebi da svijet, ukoliko nije rođen od Boga, ne spoznaje Riječ, da on božansko čak ne može ni primiti, ni vidjeti, ni spoznati.

Imam i drugih ovaca koje nisu iz ovog ovčinjaka… Ovdje Isus iznenada proširuje perspektivu jer njegov pogled sada ide k onim ovcama koje nisu iz ovog ovčinjaka tj. iz ivanovske crkvene zajednice – ovdje se najvjerojatnije misli na pogane. Neki smatraju kako Isusova želja da budu jedno stado i jedan pastir ukazuje da su u vrijeme pisanja ovog Evanđelja podjele među Isusovim sljedbenicima bile veliki problem. Ako nisu bile onda, danas svakako jesu i stoga svaki kršćanin mora na srce staviti ove Isusove riječi. Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj… U svojoj ljubavi, Otac je neprestano uz Sina koji se, kao dobri pastir, sprema položiti život za svoje ovce. Očevo prisustvo uz Sina izraz je njegove ljubavi kojom je sve predao u njegovu ruku. Stoga Sin kao, Dobri pastir, ne samo da će sve učiniti za svoje ovce da ih spasi, nego ima vlast, moć uzeti život nakon što ga bude položio. Zbog ove moći, On je pastir koji može svojim ovcama osigurati sigurnu pašu. Zbog toga je ne samo Dobri nego, kako ga naziva Poslanica Hebrejima, Veliki pastir! Dakako, zbog svoje moći, on je mogao uništiti domet svih sila zla koje ugrožavaju ovce i tako ih osloboditi. No, one tada ne bi bile svjesne ove borbe. Ne bi je proživljavale, razlučivale svjetlo od tame… Ovako, On je sa svojim ovcama, na sebe uzima teret kojim ih tlači zlo i uništava ga u svom tijelu da bi njegove ovce s Njim mogle ići prema pobjedi nad svijetom.