5. korizmena nedjelja (A): Zaplaka Isus
Čitanja: Ez 37, 12-14; Ps 130, 1-8; Rim 8, 8-11; Iv 11, 1-45
Liturgija Crkve veli da je Isus nama u svemu jednak, osim u grijehu. Sve ono što osjeća normalan čovjek, osjećao je i on. Tako evanđelja opisuju kako je „umoran spavao“, kako je bio „ražalošćen“ nekim postupcima svojih sunarodnjaka, kako je bio na svadbi, kako je sudjelovao na gozbi… A evo, u jednom se odlomku Ivanova evanđelja opisuje Isusova duboko ljudska reakcija. Tuga i žalost. Evo što je bilo. Isus je često bio gost u Betaniji, u kući Lazara i njegovih sestara Marte i Marije. Lazar mu je bio prijatelj. Jednom, dok je Isus bio na drugome mjestu, Lazar se naglo razbolio i umro, prije negoli je Isus stigao u Betaniju. I evo, četiri dana nakon Lazarove smrti Isus se vraća u Betaniju. I prije nego što je ušao u selo, izišla mu je u susret Lazarova sestra Marta i rekla mu, s dubokom tugom u srcu: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.“ I njezina sestra Marija, koja je kasnije došla, rekla mu je te iste riječi. Nato, piše evanđelist Ivan, „kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: ‘Kamo ste ga položili?’ Odgovoriše mu: ‘Gospodine, dođi i pogledaj!’ I zaplaka Isus.“
Razumijemo li što to znači? Neki bi – nazoviduhovni ljudi – na Isusovom mjestu mirno i umišljeno rekli: „Dobro je da je Lazar umro. Sad je barem s Bogom u nebu.“ Zna Isus da je u nebu bolje nego na zemlji. Pa ipak, Isus plače za svojim prijateljem. On plače, jer je to ljudski, jer je to normalno, jer je Isus, kako spomenusmo „nama u svemu jednak, osim u grijehu“. Znamo kako je završilo. Isus je mrtvoga Lazara vratio u život i time pokazao da je on, Isus, gospodar života i smrti, što se očitovalo i njegovim uskrsnućem. Što želimo reći? Za vjernike – prema Isusovu nauku i djelu – vjera u uskrsnuće jest temelj vjere. Jer, kad ne bi bilo uskrsnuća, teško bismo mogli naći smisla ljudskom životu. Jer da smo – po ljudskim mjerilima – najsretniji na svijetu, što bi nam to vrijedilo, ako sve to jednoga dana moramo ostaviti i prijeći u ništavilo?
No, s druge strane, Isus pokazuje da je i ovaj svijet i ovaj naš ljudski život Božji dar, da je vrijedan poštovanja, da čovjek i može i smije uživati u svemu što je u ovome svijetu lijepo i plemenito. To je Isus pokazao svojim primjerom. Veselio se drugovanju s Lazarom i plakao zbog njegove smrti. Ništa istinsko ljudsko nije mu bilo strano. Zato je mudro uživati u svim Božjim darovima na ovome svijetu, svjesni da je sve ovo tek naznaka onoga trajnoga i vječnoga, za čim – u svojoj najdubljoj dubini – čezne naše srce.