5. korizmena nedjelja (C) – homilija

Uvod i pokajnički čin

Ušli smo u duboku korizmu. Ovo su dani posta, te pojačane molitve i milostinje. Božja nas riječ uvijek, a osobito u ovo vrijeme, poziva da sagledamo svoj život i svoje ponašanje, te da svoje želje i nastojanja uskladimo s Kristovim evanđeljem. Htjeli bismo danas plodonosno poslušati Božju riječ i proslaviti ova sveta otajstva. Zato ćemo se pokajati za sve svoje grijehe.

• Gospodine, ti si po prorocima svoj izabrani narod pozivao na obraćenje. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, ti nas pozivaš da se odreknemo zla i grijeha. Kriste, smiluj se!
• Gospodine, ti nam po svojemu Duhu daješ milost da spoznamo svoje grijehe te da se za njih iskreno pokajemo. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Poznato nam je kako neki ljudi na društvenoj ljestvici naglo padnu. Do jučer su bili cijenjeni gospodarstvenici, poslovni ljudi, političari, a danas ih većina smatraju gubitnicima. Samo, među njima ima onih koji su nevoljko u to upali, dočim ima i onih koji svjesno napuštaju ugled i položaj radi nekih drugih ideja i ideala. Tako će se neki uspješan čovjek povući iz svog dosadašnjeg posla ili sa svoga položaja da bi se posvetio obitelji, posvetio se nekom plemenitom cilju ili da bi stupio u samostan…

Sve gubitkom smatram

Upravo to se dogodilo svetom Pavlu. Bio je uspješan i cijenjen među Grcima i među Židovima. Rođen u židovskoj dijaspori, završio je dobre grčke škole. Bio je rimski građanin (u njegovu okruženju to su bili tek neki), vodio je obiteljski posao (izrađivao je šatore). Uspješan građanin. S druge strane, Pavao je bio visoko cijenjen i među Židovima. Imao je i novca i vremena i ideala da se u Jeruzalemu školuje za židovskog vjerskog učitelja-pismoznanca i to kod najpoznatijeg učitelja – Gamaliela. Poznavao je grčki, hebrejski, aramejski. Znao je napamet cijelu židovsku Bibliju, dobro poznavao i grčki prijevod Biblije. Poznavao je grčke pjesnike i filozofe. Ukratko, i za Grke i za Židove Pavao je bio izuzetno nadaren i uspješan mlad čovjek sjajne budućnosti.

I onda se u Pavla dogodila posvemašnja promjena. O tome Pavao piše u poslanici Filipljanima. Odlomak iz te poslanice čuli smo danas u drugom čitanju (Fil 3, 8-14). Kršćanska zajednica u Filipima bila je Pavlu – po njegovom vlastitom priznaju – posebno prirasla srcu. I upravo u pismu njima Pavao otkriva svoju dušu, svoj životni put i težnje vlastitog srca. Piše im kako mu nakon obraćenja više nije bila bitna karijera ni pred Grcima, ni pred Židovima. Veli: Sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijega, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram. Povjerovao je u Isusa Krista. Cijelim svojim bićem. I zato je kod Grka i Židova izgubio se ono zbog čega je bio cijenjen. Priznavši Isusa iz Nazareta Mesijom, to jest Kristom i Božjim Sinom, posvema se odijelio od židovskih vjerskih glavara. Postao je izopćenik. Nadalje, za Grke je Isus iz Nazareta kao Raspeti bio “gubitnik”, a njegovi sljedbenici šačica malenih i beznačajnih ljudi. Osim toga, Pavao je kasnije postao apostolom, to jest putujućim misionarom, pa je onda time izgubio i svoj društveni ugled, ali i materijalnu sigurnost. Sve ono što je imao, sav svoj društveni ugled među Grcima i Židovima Pavao je odbacio.

Čuli smo: Pavao za sebe veli da je zahvaćen od Krista. Samo to mu je postalo važno. Pavao, očito, ni malo ne žali za onim što je ostavio. Smatra da ono što u Kristu dobiva neizmjerno nadmašuje ono što je ostavio.

Da Krista steknem i u njemu se nađem…

Onda Pavao pojašnjava središnji, duboki razlog zbog čega su se u njegovom životu stubokom promijenile vrijednosti. Rekao je, da sve gubitkom smatra zbog Krista koji je najizvrsnija vrijednost, pa nastavlja: da Krista steknem i u njemu se nađem … da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih… Shvatio je Pavao ono bitno i temeljno. Ovozemni uspjesi, položaj i slava – propadljivi su. No, s druge strane, sve patnje i nevolje ovoga života – pogotovo kad se podnose radi Krista – sjedinjuju se s Kristovim patnjama, s Kristovom smrću, da bi onda čovjek bio dionikom i Kristova uskrsnuća. I to je temeljna životna mudrost. Mi ljudi nikada ne možemo konačno ukloniti bol i patnju. Ne možemo iz ljudskog društva nikada u potpunosti ukloniti nepravdu i nasilništvo. Ne možemo, koliko god se trudili, u ljudskim međuodnosima u potpunosti ukloniti suparništvo, oholost, ljubomoru, mržnju… Mi se, istina, borimo da dobro u sve većoj mjeri zaživi među nama, ali, u konačnici, naš je poziv prihvatiti i prihvaćati ono što ne možemo promijeniti, naš je zadatak da se prvenstveno trudimo oko toga da se Kristu suobličujemo. Da on zaživi u nama. Pogledajmo: Isus se, naravno, zauzimao za Božje Kraljevstvo već ovdje na zemlji. Zagovarao je mir, ljubav, praštanje, vjernost Bogu i čovjeku. I nije uspio urediti zemlju i njezine stanovnike da provode onih osam blaženstava. Međutim, Krist je, dosljedan i vjeran svome Ocu, prihvatio muku i smrt. Zato ga je njegov nebeski Otac uskrisio i proslavio. I to je naš put, jedini ispravni put.

Mi i naša Crkva?

Kako li je Pavao samo bio oduševljen! Svim je žarom naviještao Krista raspetoga iako je bio svjestan da je to za Grke ludost, a za Židove sablazan. Pavao je doista u potpunosti bio zahvaćen od Krista. Veli drugom zgodom: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist (Gal 2,20). Zato Pavao sve napušta i svom se dušom daje na propovijedanje i naviještanje.

A što je s nama? Mnogi se od nas još dobro sjećaju kakvo je oduševljenje bilo u Hrvatskoj devedesetih godina kada se stvarala neovisna Hrvatska. Bilo je mnoštvo ljudi u Hrvatskoj i u inozemstvu koji nisu gledali vlastite interese, pa ni vlastiti život, samo da bi naša domovina postala slobodna. To je bio žar!

Možemo li to isto danas reći za našu vjeru? Bojim se da se u nama u velikoj mjeri ugasio onaj žar, onaj zanos! Ne trebamo sada govoriti o onima koji danas nisu na misi, niti o onima koji – iako tvrde da su vjernici – na misu uglavnom ne idu. Ne trebamo govoriti ni o onima koji nisu vjernici. Pogledajmo samo nas, koji smo ovdje, koji se ipak smatramo praktičnim vjernicima. Koliko u nama ima oduševljenja? Koliko vatre? Koliko mi u dubini duše možemo reći da u usporedbi s Kristom sve drugo smatramo nebitnim i od drugotne važnosti? Zvuči li ludo, ako se silom želimo uspoređivati s izvanrednim Pavlom? Ne bih rekao. Pogledajmo svoj redoviti život. Zar nam se ne čini posve razumljivim, kada žena traži od muža da na prvo mjesto stavi brak i obitelj, a tek onda neku ekstra zaradu? Ili kad gotovo sve podređuju liječenju svoga teško oboljelog djeteta. To nam je razumljivo. Tako bi, zapravo, trebalo biti i u našem vjerskom životu. Naše vjersko opredjeljenje jest temeljna životna odrednica. Boga možemo prihvatiti ili u potpunosti ili ga uopće ne prihvaćamo. Tu nema sredine. No s druge strane, to ne znači odreći se redovitog ljudskog života. Bog samo želi da on u našem životu bude na prvom mjestu. Evo što je Isus u tome smislu jednom prigodom rekao Petru: Nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja – i u budućem vijeku život vječni (Mk 10,29-30).

Korizma je vrijeme ozbiljnog promišljanja. Sagledajmo gdje je i na kojem mjestu Bog u našemu životu. Treba doći na prvo mjesto. Samo tako ćemo imati duboki mir na ovoj zemlji i vječnu sreću ne nebesima.