5. nedjelja kroz godinu (C): Mene pošalji!

5. nedjelja kroz godinu (C): Mene pošalji!


Čitanja: Iz 6,1-2a.3-8; Ps 138,1-2a.2bc-3.4-5.7c-8; 1Kor 15,1-11; Lk 5,1-11


Veliki su ljudi veliki između ostaloga i zato što su svjesni vlastitih mogućnosti i vlastitih dosega, ali i vlastitih ograničenja. Oni drugi, manje sposobni karijeristi, silno žude za položajem i specijalnim ovlastima. Naprotiv, onaj koji po našim shvaćanjima posjeduje veliko znanje, itekako je svjestan činjenice kako je puno, puno više toga što ne zna, ne razumije i što za svoga vijeka vjerojatno nikada neće saznati. Čovjek koji je u isto vrijeme i mudar i moralan dobro zna da neki položaj u društvu puno više predstavlja odgovornost negoli čast.

Upravo takav stav nalazimo na početku Knjige proroka Izaije. On je u viđenju gledao Božju slavu i čuo Božji glas. I silno se prepao. Veli: „Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad Vojskama!“ Kad evo, u istom viđenju, dolazi anđeo koji mu žeravicom čisti usne. Nakon toga, kad je čuo Božji glas koji govori: „Koga da pošaljem? I tko će nam poći?“, Izaija odgovara: „Evo me, mene pošalji!“ Poput Izaije, tu svoju slabost i nesavršenost uviđaju i druga dva velikana, Petar i Pavao. Petar, nakon onog čudesnog ribolova, govori Isusu: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ Slično i Pavao za sebe veli: „Ja sam najmanji među apostolima…“

Stvarno, kada je u pitanju bilo kakvo poslanje, tko je u potpunosti dostojan? Predsjednik Republike? Papa u Rimu? Srednjoškolski profesor? Svećenik na oltaru? Roditelj? Svi smo mi i slabi i grešni i nesavršeni. Pa ipak, svi mi sa svim svojim sposobnostima i slabostima imamo određeno poslanje. Kao što nije dobro određeni položaj shvaćati kao čast i prigodu za vlastite probitke, jednako tako neće biti dobro da – u nekoj lažnoj skromnosti – ne preuzimamo određenu odgovornost u obitelji, u društvu, u Crkvi. Isuviše često čujem mlade ljude koji govore: „Nisam još spreman.“ Nikada nećemo biti posve spremni ni za obitelj, ni za roditeljstvo, ni za toliko toga plemenitoga. Pa ipak, možemo i trebamo dati najbolje od sebe. Takvi su bili svi veliki ljudi, kao i ovdje spomenuti prorok Izaija, apostol Petar i apostol Pavao. Ti obični, mali ljudi, koji imaju smjelosti i upornosti, izgrađivali su i izgrađuju i naš narod i Crkvu. U Knjizi o sucima veli Bog Gideonu: „Idi s tom snagom u sebi i izbavit ćeš Izraela.“ S tom snagom u sebi. Sigurno je da slično Bog govori svakome od nas.