Utorak, 11 svibnja

5. vazmena nedjelja (B) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Stari su narodi redovito sa silnim strahopoštovanjem pristupali svojim božanstvima. Doživljavali su ih kao silne i ćudljive gospodare oko kojih se trebalo jako truditi da ih se udobrovolji. Isusova radosna vijest posve je drugačija. On, pravi, Božji Sin, naviješta nam Boga kao dobrog Oca, a nama se pokazuje kao naš brat koji je u potpunosti uzeo našu ljudsku narav, da bi nas obdario svojim božanstvom. Mi smo s njime povezani baš kao loza s trsom. Htjeli bismo tu Božju Riječ razumjeti i prihvatiti. Zato ćemo se pokajati za sve svoje grijehe i propuste.

  • Gospodine, ti si na svijet poslao svoga jedinorođenog Sina, koji je nama u svemu jednak, osim u grijehu. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, svojom smrću i uskrsnućem učinio si nas dionicima svoje božanske naravi. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da uvijek ostanemo s tobom povezani, kao loza s trsom. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Za dobru građevinu nužni su čvrsti temelji. Za uspjeh u studiju, nužni su dobri temelji iz srednje škole. Za zdravo stablo važno je korijenje. Za pravog Božjeg čovjeka važna je ukorijenjenost u Bogu. Tako Isus danas uzima jednostavnu sliku da bi nam pokazao kakav je živ i životvoran odnos između njega i njegovih vjernika, to jest Crkve.


Ja sam trs, vi loze


Čuli smo (Iv 15, 1-8). Govori o trsu i lozi (u Slavoniji bismo radije rekli o čokotu i lozi). Znamo vjerojatno da vinova loza pušta duboko korijenje. Tako se kroz nekoliko godina stvori čvrst trs iz kojega izbijaju mladice – loze. Naravno odsječena loza, odnosno ona koja nije na trsu, nužno umire. Isus, dakle, za sebe veli da je trs koji nama, lozama, daje životvornu snagu. Pri tome valja zapaziti da su trs i loza jedno biće, jedno tijelo. Pavao će kasnije uzeti sličnu sliku govoreći da su vjernici tj. Crkva jedno tijelo, kojemu je glava Krist. Mi zapravo ne možemo do kraja pojmiti koliko je to čudesno i veličanstveno: mi smo s Kristom jedno tijelo, jedno biće, dionici Kristove božanske naravi. Mi ovdje na zemlji nikada nećemo moći do kraja pojmiti koliko je – u Kristu – veliko naše dostojanstvo. U svojim su molitvama veliki i sveti ljudi godinama zahvaljivali Bogu na tom silnom bogatstvu. Upravo tako: što je čovjek bliže Bogu, tim više u radosti srca zahvaljuje Bogu za taj silni dar. Evo radosne poruke za nas! Božja smo djeca, braća i sestre Kristovi, dionici nebeskih dobara i zato u jednostavnosti srca uvijek možemo klicati Aleluja – slavimo Boga! Zato nas životne muke i nedaće nikada ne mogu do kraja obeshrabriti: od Boga dolazimo i Bogu idemo.


Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda


Isus nas dalje poučava govoreći: Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni (…) Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Znamo što su činili i što još uvijek čine pobožni ljudi: kad kreću na put, kad započnu bilo kakav posao, prekriže se i kažu: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. U Bogu i po bogu želimo sve činiti. Naravno, važan je i čovjekov trud i nastojanje, potreban je naš mar i naše zalaganje, ali je Bog jedini koji daje smisao i snagu našem djelovanju. Bilo bi ludo i preuzetno (kako govore stari duhovni pisci) kad bi se čovjek u svojim ovozemnim ili duhovnim nakanama pouzdavao samo u svoju snagu. Zato nije tek prazna riječ kada za svaku svoju nakanu pobožno kažemo: Ako Bog da. Tako Pavao veli: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist (Gal 2,20). Tu se otkriva još jedan divni vidik naše vjere: Božji smo suradnici. U nama i po nama Bog želi činiti velika djela, baš kao što se npr. proslavio propovijedanjem Petra i Pavla te svetim životom tolikih velikih ljudi u Crkvi. Zato smo i mi puni pouzdanja i radosti, Bog po svakom pojedinom od nas hoće i može ostvarivati kraljevstvo nebesko.


Što god hoćete, ištite i bit će vam


Na koncu nam Isus daje pomalo zbunjujuće obećanje. Veli: Ako ostanete u meni i riječi moje ostanu u vama, što god hoćete ištite i bit će vam. I na drugim mjestima u evanđeljima Isus govori kako Bog uvijek uslišava naše molitve. Ovdje, međutim, možemo to bolje razumjeti. Isus veli: Ako ostanete u meni. To je uvjet. Evo primjera ako mlad čovjek živi u skladu i ljubavi sa svojim roditeljima, neće od njih ni tražiti neki dar koji mu roditelji jednostavno ne mogu priuštiti. Nije ovo lako prebaciti na odnos Boga i čovjeka. Ta Bogu je sve moguće! Radi se jednostavno o sljedećem: duhovan čovjek ima razmišljanje na duhovan način odnosno, kako bi se danas reklo, ima duhovne prioritete, pa onda ne moli toliko za zdravlje i uspjeh u poslu, nego mnogo više za oproštenje grijeha, za mir duše, za strpljivost u nevoljama, za snagu da može oprostiti… Tako će Pavao reći: Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem (Fil 3,8-9). U onome što je bitno, sigurno ćemo biti uslišani, kad god Gospodina s vjerom zazovemo: Bog nam daje oproštenje grijeha, dioništvo u nebeskom životu, daje nam da već na zemlji oćutimo mir i radost njegova kraljevstva, da bismo ga mogli u vječnosti u potpunosti uživati. Ako se i dogodi da u ovozemnom životu imamo nevolja i križeva, duboko u svom srcu mi smo mirni, čak i radosni: sjedinjeni smo s Kristovim patnjama, da bismo bili i dionicima njegovih patnja.

Zbog svega toga ispunjeni smo radošću i nadom: životno smo s Kristom povezani kao trs s lozom; našim venama već kola nebeski život, a život s Bogom naša je budućnost. To je radosna poruka Kristovog uskrsnuća i našeg uzdignuća.